"Fes" - Enes Nikšić

Odlomak iz recenzije Safeta Hadrovića Vrbičkog

Oni koji se budu odlučili da iščitaju romane: „Begova kuća“ i „Fes“, kroz tekstove sadržaja ovih dveju knjiga, susresti će se i sa riječima:

abdest, adet, aga, ahar, ahbab, ahiret, ahlak, akreba, akšam, Alejkumu selam, Allahemanet, Allahtiber, badihava, baglama, bajram, bedevija, berićet, bešik, bijača, birindži, čador, čibuk, čuruk, ćahat, ćeif, ćemer, ćeramida, dekika, delija, dukat, dunjaluk, džamadan, džambas, đulistan, đulsija, ebejka, edepsuz, evlad, ezan, hanuma, harabat, hećim, hedija, jangija, jaramaz, kapija, kapak, kijamet, kuvet, lokum, lubina, mahala, maksuz, mazlum, mevlud, nafaka, namaz, i drugim riječima kojih ima na desetine i desetine, koje nijesu nasilno nakalemljene tamo gdje su napisane, već čine jezičku, smisaonu, dakle; logičnu cjelinu rečenice i šireg teksta romana.

Zluradi će reći da sve te riječi u svojoj osnovi pripadaju drugim jezicima: arapskom, persijskom i turskom, što je doista istina. Ali je takođe nepobitna istina da su Bošnjaci prihvatajući islam kao svoju životnu filosofiju, prije više od pola milenijuma; iskreno prihvatili i naprijed pomenute jezike, od kojih je: arapski jezik bio i ostao jezik vjere, persijski jezik – jezik poezije i filosofije, turski jezik – jezik državne administracije i uprave.

Od prihvatanja islama pa nadalje, sve do današnjih dana, kako historija bošnjačke kulture potvrđuje, Bošnjaci kao zaseban narod, i pojedinačno: naši čukun – čukun djedovi, naše bijače, nane, nene, amidže, daidže, i sva njihova akreba i dostovi, vjekovima su se rađali, živjeli i umirali sa tim riječima, koje su ugrađene u genetski kod bošnjačkog bića. Sve te riječi; svim našim precima, bile su jasne kao jasan dan, drage kao bajramska radost, blage kao mehlem, pitke kao majčino mlijeko; te niti ijednom insanu koji je bio iole havijezan za njihovo jasno razumijevanje nije bio – niti je sada potreban terdžuman.

Tim jezikom piše Enes Nikšić, a taj jezik nije; ni srpski, niti hrvatski, još manje je crnogorski. To je jezik nas Bošnjaka. Pišući svoje romane jezikom svojih predaka i svog naroda, on tom istom jeziku daje novu snagu kojom pojačava njegovu vrijednost, kako pred svojim sunarodnicima, tako i pred svijetom.

A kada je o vrijednosti jezika riječ, srpska književnica Isidora Sekulić je svojevremeno rekla: “…to je jedna kolektivna umjetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina ali koja nije samo čudo prošlosti nego je i čudo sadašnjosti”.

Na tom istom jeziku, svoja najbolja djela napisali su: Safvet – beg Bašagić, Rešad Kadić, Enver Čolaković, Ćamil Sijarić, Meša Selimović, Zuko Džumhur, Derviš Sušić, Husein Bašić, Mevluda Melajac, Rasim Ćelahmetović i mnogi drugi bošnjački književnici. A jezik se najbolje može zaživjeti i očuvati ako se na tom jeziku pišu knjige kakve nam je podario Enes Nikšić, jer knjiga je tapija našeg jezika i naše kulture.