"Koštanpoljski šapati" - Selva Šabotić-Ramčilović

NA ADRESI RANE MLADOSTI

Nema čovjeka koji se, s vremena na vrijeme, ne prepušta sjećanjima! Nekada više, nekada manje: ponekada su takva vraćanja u prošlost češća, a njihovo trajanje duže;

postoje i periodi u kojima se sjećanja pojavljuju sama od sebe, kao sekvence, kao kratak sijev prošlosti, koji osvijetli trenutak sadašnjosti. Bez povremenog prebiranja po svojim sjećanjima, ljudi bi postepeno zaboravili ko su! Sjećanja su prava armatura našeg identiteta! Vraćanje u prošlost je jedini način na koji sebe lociramo u sopstvenom životu, u cijelinu onoga što nam se zbiva. Procjena onoga što jesmo, temelji se na preispitivanju onoga što smo bili! Postoje trenuci u kojima se čovjeku čini da je on samo ukupan zbir onoga što je proživio, suma sopstvene prošlosti. To su trenuci velikog preispitivanja i posebne inspiriranosti!

U jednom takvom trenutku nastala je i zbirka priča koštanpoljski šapati, autorice Selve Ramčilović. Knjiga sjećanja, dubokih uvida, jasnih, gotovo fotografskih ekspozicija i snažne inspiracije. Selva počinje priču o svojim sjećanjima u za to najbolje doba: na samom kraju djetinjstva, oko svoje 13-14 godine. Jer tada su svi utsici najsnažniji, percepcija najtačnija, čula najoštrija, zapažanja najsvježija, radoznalost i najveća, što potvrđuje i opis dolaska Selve tada tek djevojčice, u Koštan Polje:

“Bio je topao septembar, suv i bez padavina sa dosta sunca. Na sebi sam imala crne cipele, tamno bež pantalone i safari košulju boje blijedog afričkog pijeska, modni hit u to vrijeme. Mršava djevojčica iz Bihora, prave tamnosmeđe kose po ramenima, plavih očiju, povučena, stidljiva, prosječne visine za tu dob.”

Koliko mnogo živosti sadrži ovaj opis! I topli, suhi septembar, i sunce koje svojim sjajem caruje nad visoravni na oko 1.000 metara nadmorske visine. I u sred tog prostranstva, mršava djevojčica, cme cipele, tamne bež pantalone, izblijedjela košulja boje afričkog pijeska, tamno smeđe kose rasute po ramenima, plavih očiju koje to sve gledaju i upijaju tako da se taj prizor sačuvao tako kao da ga i mi vidimo! Eto, upravo tako se Selva Ramčilović, autorica ove knjige, obrela, kako sama slikovito kaže, na adresi rane mladosti!

Obdarena izuzetno živom vizualnom memorijom, Selva nam dočarava i pejzaže i oblake, trave i daleke horizonte, lica ljudi, njihov stas, odjeću, geste, kao da ih slika na nekom nevidljivom platnu, ili projektuje hologramski uvjerljivo! Ipak, osnovna inspiracija ovih sjećanja nije da nam samo predoče čudesni prostor Koštan Polja. Njihova istinska namjera veoma je duboka i seže do najdavnijih slojeva kolektivne memorije ljudi koji od davnina žive na području Peštera, još od vremena stećaka na kojima je uklesano da su tu živjeli i umirali ljudi, “...na svojoj zemlji, na plemenitoj.” Tu očaranost ovim prostorom Selva Ramčilović književno uvjerljivo i estetski efektno transponira u daleki zov koštanpoljskih šapata, koji prerastaju u prigušeni refren cijele ove knjige. Naslov knjige, sjajno izabran već kao lirska reminiscencija, dobija ovim na snazi i prerasta u sintagmu...

Odlomak iz predgovora Ferida Muhića