Categories
Naučni radovi Preporuke za čitanje

Mevlud kao riznica jezičnih podataka

Spread the love

Piše: Admir Muratović,

direktor Biblioteke “Behram-beg” u Tuzli

Uvod

Uloga mevluda u tradiciji muslimana je neprocjenjiva. U organiziranju mevluda muslimani na ovim prostorima pokazuju entuzijazam kakav protagonisti iste vjere ne pokazuju gotovo nigdje drugdje u svijetu. Ovakvim programima muslimani izražavaju posebno poštovanje Muhammedu, a.s., obilježavaju njegov rođendan. Također, brojni su i drugi razlozi organiziranja mevluda kod Bošnjaka: sklapanje braka, rođenje djeteta, useljenje u novu kuću, zaposlenje ali i mnogi drugi povodi koji unose veselje u muslimanske porodice i njihove domove.

Leksema mevlud arapskog je porijekla a u naš jezik ušla je posredstvom turskoga jezika. Derivirana je iz glagola walada–yalidu roditi  .(وَلَدَيَلِدُ) Oblik mawlūd (مَوْلُودٌ) particip je pasivni navedenog glagola, u značenju onaj koji je rođen, odnosno novorođenče, dijete. Znatno rjeđe se ova leksema u arapskome jeziku koristi u značenju rođenje (Poslanika, a.s) u odnosu na oblik mawlid مَوْلِدٌ) ). U turskome jeziku, koristi se i oblik mevlid, ali i oblik mevlüt.

Mevlud nije samo naziv za navedene prigodne manifestacije, nego je to naziv i za zbirke pobožnih pjesama koje se na takvim skupovima uče.

Takve zbirke našoj vjerskoj i kulturnoj baštini priredili su: hafiz Salih Gašević (1850-1898), Muharem Dizdarević s pjesničkim pseudonimom Muhamed Rušdi (1825-1903), Arif Sarajlija (1861-1916), hafiz Seid Zenunović (1875-1932), Musa Ćazim Ćatić (1878-1915), Dr. Safvet-beg Bašagić (1870-1934), Šemsudin Sarajlić (1887-1960), Rešad Kadić (1912-1988) i Ešref Kovačević (1924-1996).

U nekim izvorima spominju se još neki mevludi, odnosno njihovi autori, ali mi nije poznato da su isti i štampani. Moguće je da su priređivani samo za internu upotrebu.[1]

U svome radu nastojat ću iznijeti osnovne jezičke osobenosti mevluda, bazirajući se, prvenstveno, na Mevlud hafiza Saliha Gaševića,  kao prvog u nizu mevluda na bosanskome jeziku čime sam se studioznije bavio pišući magistarski rad o ovoj temi, a na temelju čega je priređena i štampana knjiga na koncu protekle godine. No, povremeno ću se oslanjati i na druge mevludske tekstove koji imaju dosta zajedničkih elemenata.

Prvo izdanje ovoga Mevluda datira iz 1879. godine (1296. po H.) pod naslovom “Mevlud alânî âli lisan-i Bosnevi /Jasni i uzvišeni Mevlud na bosanskom jeziku.[2]

Sva kasnija izdanja Mevluda, sadržajno i jezički, uglavnom, odgovaraju njegovom prvom izdanju.[3]

Sve do tada muslimani na ovim prostorima svečanosti mevluda u džamijama i u svojim domovima izvodili su na turskome jeziku. Od tada izvođenje svečanosti mevluda čine na  bosanskome jeziku.

Gaševićev Mevlud kasnije će doživjeti oko 30 izdanja na arebici, latinici i ćirilici. Sadržajno nije puno drugačiji od ostalih mevluda koji su nastajali na orijentalnim jezicima, ili, kasnije, na bosanskome jeziku.[4] Sve moguće inovacije vezane su za jezik i stil, za šta je hafiz Gašević, kao i drugi autori mevludskih tekstova, imao istančan osjećaj, a što i jeste predmet interesiranja ovoga rada.

Hasnija Ziljkić u svome radu ˶Mevlud u tradiciji Bošnjaka” kaže:

˶Teško je naći oblik književnog stvaralaštva u kojem su osobenost i izražajnost bošnjačkog duhovnog bića tako prepoznatljive kao što su to u mevludu. I ne samo to, mevlud je zadržao vrlo značajno mjesto i ulogu u procesu uobličavanja i snaženja bošnjačkog narodnog bića upečatljivije od mnogih drugih književnih oblika.”[5]

U istome radu autorica navodi sljedeće riječi akademika Muhameda Filipovića:

 ˶(…) mevlud kao pjesnička forma ima svoj kanon − kako u sadržajnom, tako i u formalnom smislu. Svakako da on potiče iz bogate arapsko-turske tradicije, ali se na njegovoj formi i sadržini (osobito u onom obliku u kojem se, preko osmanlijskih uticaja etablirao kod nas), vide i jaki uticaji perzijske i osmanske literature, koja je i sama bila pod snažnim perzijskim uticajem. Kao takav, mevlud je dobio strogu formu i unaprijed zadani sadržaj, u kojem je pjesnička imaginacija bila ograničena, jedino, na način izražavanja, metafore, bogatstva jezika i fraze, ali nije smjela odstupati od onoga što je već bilo kanonizirano kako u smislu same interpretacije zbivanja prije, u vrijeme i poslije rođenja, tako i u pogledu značenja svih tih događanja u kozmičkom i ljudskom smislu riječi.[6]

  1. Jezično-historijske osobenosti Gaševićevog Mevluda

Gaševićev Mevlud pisan je bosanskim jezikom,  a ne bošnjačkim, crnogorskim niti srpskohrvatskim kako su to tvrdili neki njegovi priređivači. Vrlo važan sadržaj Predgovora, koji se sastoji od 12 distiha,[7] jeste navođenje jezika na kojem je sačinjen Mevlud, odnosno motiv njegovoga pisanja:

Moliše me kolašinski prviši                                  Nama mevlud bosanski napiši

Drugi jezik mi lijepo ne znamo (…)             bosanski nam gradi mevlud molimo

Kao i svi tekstovi vjerskoga karaktera toga doba i Gaševićev Mevlud ne ignorira ustaljenu pjesničku praksu da na početku izrazi zahvalnost Allahu, dž.š., da blagoslovi Njegovoga Poslanika, te da spomene ime vladajućega sultana.

1.1. Ortografske osobenosti Mevluda

Mevludi koji su pisani krajem 19., odnosno početkom 20. st. originalno su pisani arebicom. Lično sam imao priliku iščitavati na arebici Mevlud hafiza Gaševića i Mevlud hafiza Zenunovića. Prvi spomenuti sam i transliterirao na latinicu, dosljedno uspostavljajući odnos između arebičnih grafema u originalu i njihovih latiničnih ekvivalenata u transliteraciji što je osobito značajno za valjano izučavanje autorovih grafijskih i terminoloških rješenja.

Arebica Džemaludina-ef. Čauševića, kojom je pisan Mevlud, predstavlja završenranije započeti proces standardizacije arebice. Zahvaljujući akumuliranom iskustvu i dobroj analizi rada njegovih prethodnika na polju grafematike, Čaušević nudi najbolja rješenja u prenošenju fonema bosanskoga jezika u grafeme arapskoga pisma. Istina je da ima i onih koji će iznositi i nešto veća očekivanja od Čauševićeve arebice, te od arebice nekih njegovih prethodnika. Međutim, takvi neargumentirano zanemaruju vrijeme u kojem je Mevlud napisan, odnosno priređen. Neminovno je, barem ponekad, posmatrati ovaj tekst i iz perspektive ondašnjega vremena, a ne sadašnjega, kada je nagomilano ogromno jezičko iskustvo. U tom slučaju bili bismo svjesniji važnosti ovakvih tekstova koji zahvaljujući svojim karakteristikama i pravopisnim rješenjima pružaju mogućnost izučavanja bosanskoga jezika jednoga vremena i jednoga prostora, ali i onoga što je sekundarno u odnosu na jezik, a to je njegovo pismo i pravopis.

U Čauševićeovoj arebici prisutni su grafemi za obilježavanje konsonanata i grafemi za obilježavanje vokala, bez distinktivnih obilježja u njihovom kvantitetu, odnosno u dužini. Čaušević se na ovaj način otrgao arapskoga utjecaja, čega, na primjer, nije bio lišen njegov prethodnik Humo koji je koristio sve primarne grafeme za obilježavanje konsonanata i dugih vokala i sve sekundarne grafeme za obilježavanje kratkih vokala. Gledajući iz ove perspektive, neki će reći da se u tome nalazio dodatni kvalitet Humine arebice u poređenju s Čauševićevom  koja se smatra općeprihvaćenom ‒ omogućava prozodijsku analizu tekstova pisanih takvim oblikom arebice, te stjecanje dragocjenih saznanja o karakteristikama bosanskoga jezika kroz historiju.[8]

U Mevludu koji je priredio Čaušević preferira se pisanje arapskih riječi u izvornome obliku, dok u nekim drugim mevludima koje smo imali pri ruci zabilježena su pisanja takvih riječi s određenim prilagođavanjima:

habib (حبيب), a ne hâbib (حابيب), rahmet (رحمت/ رحمة), a ne râhmet (راحمت/ راحمة).

Pravopisno-tehnički propusti, koji se u Mevludu pojavljuju na nekoliko mjesta, tiču se  priređivača Mevluda, a ne samoga autora. U svoje vrijeme Gašević nije mogao imati standardiziran pravopisni kodeks, jer ga u današnjem poimanju tog termina nije ni bilo.

Pravopisne norme bile su u vezi s  filološkim i književnim obrazovanjem pisaca, njihovim  literarnim kontaktima i dogovorima.

  • Mevludski spjev Arifa Sarajlije

Osim Gaševića na prostoru današnjega Sandžaka živio je, radio i svoj Mevlud spjevao i novopazarski muallim Arif Brkanić Sarajlija.[9] Ovaj Mevlud po prvi put je štampan u Istanbulu 1908. godine. Zanimjlivo je da su Bošnjaci u Pendiku, istanbulskoj općini u kojoj živi oko 120 000 Bošnjaka, dugo vremena u svojim kućama, različitim povodima, učili baš ovaj Mevlud, koji je, kao takav, odigrao vro značajnu ulogu u očuvanju bošnjačkog identiteta među bošnjačkim stanovništvom u ovoj istanbulskoj općini. I Arif Sarajlija ističe da je njegov jezik bosanski, iako istina, s mnogo više arhaizama u odnosu na Gaševićev Mevlud, a, zanimljivo je, spjevan je četrdeset godina nakon Mevluda hafiza Gaševića.[10]

Jarabi, molim Ti se Ti mi učini ovi mevludski kitab kabul ja mi nije stalo kod nekije insana ako nije makbul – Adet je insanu kad nešta ne zna on ono mrzi.[11]

To nam daje za pravo da zaključimo da su na Arifa Sarajliju mnogo više utjecaja imali orijentalni jezici, odnosno kolokvijalni jezik područja na kojem je živio. Drugi mogući utjecaj na frekventnost arhaizama u njegovom Mevludu jeste jezik Bošnjaka Turske koji su priredili i štampali ovaj Mevlud, koji su ipak bili daleko od svoje matice Bosne, odnosno bosanskoga jezika. U povodu stogodišnjice njegovog štampanja, Bošnjaci u Sandžaku su prije nekoliko godina priredili knjigu i CD izdanje ovoga Mevluda pod nazivom ,,Mevlud pejgamberski na jezik bosanski”.[12]

  • Stilsko-jezična usporedba Gaševićevog Mevluda s drugim mevludima na bosanskome jeziku

Iz ekscerpirane građe uočljivo je da su autori mevludskih tekstova dobro poznavali i primjenjivali pravopisne norme orijentalnih jezika.

Gotovo svi autori mevluda osjećaju potrebu da istaknu svoje porijeklo, mjesto u kojem su živjeli i djelovali, svoju povezanost s Bosnom, odnosno jezik na kojim su pisali mevludski tekst.

“A po tome Safvet Ibrahimov, evo,

Predaje vam “Mevlud” koji je ispjevo,

U jeziku, koji naš Mujo razumi,

Jer mu kao Bosna u ušima šumi.

(Safvet-beg Bašagić)[13]

“Sad  ja svoju braću molim pri kraju,

Ovaj mevlud kad uče i slušaju.

Nek se sjete, živi bili i mene,

Nek i mene hajr dovom spomenu.

Za ime mi koji budu pitali,

Hafiz Seid Zenunović, Korajli (Korajci).

(Seid Zenunović)[14]

Od spomenute prakse jedino odustaje Rešad Kadić, što je vjerovatno, vezano s osjetljivošću, tjeskobom i napetošću vremena u kojem je živio.[15]

Povremena odstupanja od standardnoga jezika u vezi sa zamjenom glasa jat (ê): svijetlo, svijetsko, sv'jeta, bjela, dominantna upotreba krnjeg infinitiva: činit, izać, doć, polazit, vikat, molit, ispadanje vokala u svim pozicijama riječi: ‘no, k'o, ništ’,  pojavljivanje vokala a u finalnoj poziciji riječi: rada i žeđa (rad i žeđ),zamjena afrikata đ njegovim parnjakom : vidžoh, sladže, neizvršeno progresivno jotovanje: dojde, sajde, nedosljedno asimiliranje glasova po zvučnosti: besbeli, od kako, kalkovi: vadžib na roba, na to iman imamo, upotreba arhaizama: tude, tudi, vas (< sav) samo su djelimično rezultat utjecaja narodnoga govora područja na kojem su autori mevluda živjeli, a mnogo su više proizvod strogoga poštivanja metričkih principa ove vrste spjevova.[16]

Svi mevludi su sročeni iz rimovanih distiha, što je u skladu s melosom i pojedinačnim horskim pjevanjem u krugu slušalaca[17].

Gaševićev je Mevlud sročen u jedanaestercu od kojeg odustaje tek na nekoliko mjesta u kojima je kontekstualno nužnom leksikom morao izići iz njegovoga okvira.  U jedanaestercu su svoje mevlude otpjevali i Rešad Kadić, hafiz Seid Zenunović, od kojeg odstupa dr. Safvet-beg Bašagić, pišući svoj Mevlud u desetercu, odnosto dvanaestercu. 

U Gaševićevom jeziku, kao i u jeziku ostalih autora mevludskog teksta, zastupljen je sedmopadežni sistem. Mjestimična odsupanja od ovoga sistema: u poslovi, šukur na islam, sa koju sam stranu, Aršu Ćursu sahibija, ponovo su u vezi s metričkim normama mevluda.

Povremena upotreba akuzativa umjesto lokativa poslije prijedloga u i na (za označavanje lokacije): u Džennet, na dunja,  na tavan  ne daje nam pravo da zaključimo da je Gašević u ovome smislu bio pod utjecajem sandžačkoga dijalekta,  jer u većini drugih ovakvih situacija autor Mevluda koristi odgovarajući padež – lokativ: u Džennetu, u djetinjstvu. Dakle, i ovakva odstupanja od standardnoga bosanskog jezika u svrsi su stilogenosti teksta, odnosno njegove metrike.

     U sistemu deklinacije ličnih zamjenica kod Gaševića nema njihovih arhaičnih ili regionalnih oblika koji su prisutni kod većine drugih alhamijado autora, a svakako i u nekim narodnim govorima Sanžaka i danas: vi < vas, hi < ih/njih,  him < im, itd.[18]

Pored kraćih genitivnih, dativnih i akuzativnih oblika pridjeva, prisutni su i njihovi duži oblici, čak i preovladavaju kod nekih autora (hafiz Seid Zenunović) a što dodatno pokazuje postojanje dugovjekovne tradicije ovih nastavaka: svakoga, golemoga, najboljega, svijetskoga, božijega, mučenome, dragome (Gašević), raznoga, slatkoga, Bož'jega (Zenunović) itd.[19]

Od brojeva su u mevludu najviše korišteni glavni, a zatim redni brojevi. Dijalekatske odlike brojeva manifestiraju se kod broja dvanesta < dvanaesta (Gašević, Zenunović, Bašagić), odnosno četeresta < četrdeseta (Gašević).

Redni broj prvi, s prijedlozima iz i s, Gašević redovno koristi za označavanje adverbijalne oznake za vrijeme: isprva, s prva.

Iz ekscerpirane je građe uočljivo da autori mevluda koriste gotovo sva glagolska vremena, oblike, načine i stanja. Evidentno je da su prezent i aorist najzastupljenija glagolska vremena u mevludu. U Gaševićevom Mevludu, koji je iscrpno analiziran, nije registriran nijedan primjer za potencijal II, futur II, niti za glagolske priloge (prošli i sadašnji).

Značaj ovakvoga teksta ogleda se i u tome što njegvi autori povremeno koriste i imperfekat − glagolsko vrijeme koje sve više iščezava iz upotrebe današnjih govrnika bosanskoga jezika: bijaše, bješe, zboraše, micaše, imaše, mirisaše, plakaše, gledaše, činjaše, moljaš, idžaše, pasijaše (Gašević), gledahu, čestitahu (Bašagić).

U mevludskom tekstu preovladaju standardizirani glagolski oblici, iako su povremeno korišteni i nestandardizirani. Perfektizacija i imperfektizacija su zastupljeni tvorbeni glagolski oblici, tako da je podjednako frekventna upotreba i perfektivnih i imperfektivnih glagola u mevludskom tekstu.

Glagol raditi u prezentu 3. l. mn. u Gaševićevom Mevludu ima standardiziran oblik rade, a ne radu što je odlika sandžačkoga dijalekta.

Ovakav način konjugiranja glagola, stabilnost konsonantske grupe st u finalnoj poziciji, npr. radost, nepostojanje ranije spomenutih arhaičnih oblika ličnih zamjenica, dodatno nas upućuje da zaključimo kako Gašević nije pisao isključivo na domaćem sandžačkom dijalektu. Naprotiv, njegov jezik ne predstavlja nikakav poseban dijalekat, nego svojevrsnu mješavinu različitih dijalekata bosanskoga jezika.

Gašević je dobrano bio upućen u alhamijado literaturu bošnjačkih autora – iščitavajući je došao je u kontakt i s drugim dijalektima bosanskoga jezika.

Dobro poznavanje i drugih dijalekata bosanskoga jezika nerijetko koristi u svrhu stilogeno-metričkih principa svoga teksta; ne ustručava se koristiti neke riječi ili neke oblike riječi koji su karakteristika nekih drugih dijalekata, a ne njegovoga.

Zaključujemo da ovaj tekst na bosanskome jeziku u predstandardnome periodu posjeduje određene osobine koje mu daju status književnejezičke koine u okviru predstandardnog idioma bosanskoga jezika.[20]

Inverzija riječi u sintagmi, inverzija cijelih rečenica, upotreba sinonima, te upotreba manje poznatih riječi u funkciji je književno-umjetničke kvalitete i poetike mevluda.

  • Strana leksika u mevludima na bosanskome jeziku

I u Gaševićevom Mevludu i Mevludu Arifa Sarajlije pored domaće leksike, veoma je frekventna i ona orijentalnoga porijekla: turskog, arapskog i perzijskog. Ovolika zastupljenost orijentalne leksike nije začuđujuća ako se ima na umu da su ovi tekstovi nastali u 19., odnosno početkom 20 st. kada je njihov broj u našem jeziku bio mnogo veći, općenito. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je tekst vjerskoga karaktera, gdje je prirodno ovakva leksika još i brojnija, jer su prisutni i mnogi vjersko-pravni termini, kao što su: Allah, Arš, Ćurs, salavat, hak, ata’, hata’, ukubet itd.

Gašević u svome Mevludu koristi oko 150 različitih orijentalizama.

Evidentno je da autori drugih mevludskih tekstova znatno manje koriste orijentalnu leksiku što je usko povezano sa smanjenjem frekventnosti upotrebe ovakve leksike u kasnijim periodima. U nekim tekstovima, osim gore spomenute vjersko-pravne terminologije, upotreba orijentalizama svedena je na minimum – Kadić: nur,  Zenunović: dost, bahat, Bašagić: nur, sedef, alem, nakib.

Vjerski termini, uz veliki broj općepoznatih imena iz povijesti islama, znatno su zastupljeni u Mevludu dr. Bašagića.

Neki od orijentalizama korišteni su u nepromijenjenom obliku u odnosu na njihovu strukturu u turskome jeziku: kelam, hizmet, namaz, dok su drugi korišteni uz određena prilagođavanja bosanskome jeziku ili su autori posezali za njihovim originalnim oblikom u jeziku izvorniku (arapski i perzijski): emer, mevlud, murad,  dova, devletlija, pejgamber, itd.

Pored orijentalne leksike Gašević je upotrijebio i jedan leksem italijanskoga porijekla, s izvršenom konsonantskom alternacijom u početnoj poziciji: štima > stima.

Posebno ističemo orijentalizme koji pripadaju bosanskome sakralnome jezičkom stilu, odnosno one koji se koriste u praktičnim vjerskim prilikama. Takve lekseme su, stilski obilježene, nisu općekorištene, pa su i poznate uglavnom onima koji su upućeni u ovakvu vrstu tekstova.

Ovakva vrsta leksike svakako je karakteristika predstavnika ulemanske klase koji su se školovali u različitim vjerskim školama, te dobro poznavali sva tri kod nas korištena orijentalna jezika.

S druge strane, veoma je veliki broj orijentalnih posuđenica iz različitih sfera društvenoga, političkoga, administrativno-pravnoga, književno-umjetničkoga i naučnoga života koje su i danas u upotrebi u bosanskome jeziku; imaju standardni status, dok u nekim drugim južnoslavenskim jezicima imaju status historizama, arhaizama, dijalektizama i sl.

  • Zaključak

Uloga mevluda u tradiciji muslimana je neprocjenjiva. Leksema mevlud arapskog je porijekla a u naš jezik ušla je posredstvom turskoga jezika. Mevlud nije samo naziv za navedene prigodne manifestacije, nego je to naziv i za zbirke pobožnih pjesama koje se na takvim skupovima uče.

Gaševićev Mevlud pisan je bosanskim jezikom,  a ne bošnjačkim niti srpskohrvatskim kako su to tvrdili neki njegovi priređivači. To je prvi mevlud u historiji na bosanskome jeziku.

Mevludske zbirke, osim hafiza Gaševića,  našoj vjerskoj i kulturnoj baštini priredili su: hafiz Salih Gašević (1850-1898), Muharem Dizdarević s pjesničkim pseudonimom Muhamed Rušdi (1825-1903), Arif Sarajlija (1861-1916), hafiz Seid Zenunović (1875-1932), Musa Ćazim Ćatić (1878-1915), Dr. Safvet-beg Bašagić (1870-1934), Šemsudin Sarajlić (1887-1960), Rešad Kadić (1912-1988) i Ešref Kovačević (1924-1996).

U nekim izvorima spominju se još neki mevludi, odnosno njihovi autori, ali mi nije poznato da su isti i štampani. Moguće je da su priređivani samo za internu upotrebu.

Posmatrajući mevludski tekst u kontekstu vremena njegovoga nastajanja, zaključujemo da su autori mevluda imali istančan osjećaj za svoj jezik, te da su bili pjesnici naglašenoga lirskog senzibiliteta. Književno-estetski aspekt mevluda je na izuzetnom nivou. U njegovom iščitavanju, učenju (pjevanju) i slušanju osjetit će užitak posebno oni koji su upućeni u ovu vrstu tekstova, ali i drugi.

Sažetak

 Kombinirajući  poznate naučne metode, u radu je izvršena etimološka analiza riječi mevlud, zatim je urađena jezička analiza mevluda na bosanskome jeziku, s posebnim naglaskom na Mevlud hafiza Saliha Gaševića, najstarijega mevluda na bosanskome jeziku (1879), te je istražen historijski, kulturološki, književno-estetski i vjerski značaj mevluda u tradiciji Bošnjaka. Između ostalog, značaj ovoga rada ogleda se u nužnosti izučavanja ovakvih tekstova u kontekstu istraživanja predstandardnih idioma bosanskoga jezika, kao i u postojanju mogućnosti ustanovljavanja određenih jezičkih zakonomjernosti.

Ključne riječi : mevlud, jezik, pismo, arebica, Bošnjak, bosanski jezik, dijalekti, idiomi, orijentalizmi, arhaizmi, historizmi, dijalektizmi        

 Literatura

  1. Artuković, Fikret (2004): Teldžuman mevludski na jezik bosanski,
  •       Bećirović, Ramiz, Mevlud je bio i ostao iskazivanje ljubavi prema poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., http://www.rijaset.ba
  • Čaušević, Ekrem (1996): Gramatika suvremenoga turskog jezika, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb
  • Drkić, Munir i Kalajdžija, Alen (2010): Omer Hazim Humo, Grafija i leksika Sehletul-vusula, Muzej Bosne i  Hercegovine, Mostar
  • Džindžić, Slavoljub i dr. (1997): Türkçe-Srpça Sözlük (Tursko-srpski rječnik), Türk Dili Kurumu, Ankara
  • Džogović, Alija (2003): Neke jezičke osobine Mevluda hafiza Gaševića, Almanah 21-22, Časopis za  proučavanje, prezentaciju i zaštitu kulturno-istorijske baštine muslimana Bošnjaka, Podgorica
  • Gašević, Salih (1938): Mevlud, Islamska dionička štamparija, Sarajevo
  •        Halilović, Senahid (1999): Pravopis bosanskoga jezika, Dom štampe dd Zenica, Sarajevo
  •        Handžić, Mehmed (1943): Zbirka Mevluda sa ilahijama i kasidama, (…) 
  • Jahić, Dževad i dr. (2000): Gramatika bosanskoga jezika, Dom štampe, Zenica
  • Jahić, Dževad (1991): Jezik bosanskih muslimana, Biblioteka Ključanin, Sarajevo
  • Janković, Srđan (1987): Arapski izgovor s osnovama arapskog pisma, Svjetlost, Sarajevo
  • Kico, Mehmed (2001): Bosanski jezik i baštinici, el-Kalem, Sarajevo
  • Kuna, Herta (1974): Historija literarnog (književnog) jezika – standardni jezik, njegova historija i predstandardni idiomi, Izraz, knjiga XXXVI, godina XVIII, broj 10, Sarajevo
  • Kuna, Herta (1976): Književni koine u relaciji prema predstandardnim idiomima i standardnom jeziku, Književni jezik 1-2, Sarajevo
  • Mevlud (1976): (…)
  •    Muftić, Teufik (1997), Arapsko-bosanski rječnik, III izdanje, El-Kalem, Sarajevo
  1. Muftić, Teufik (1969): O arebici i njenom pravopisu, Prilozi za orijentalnu filologiju, XIV-XV, Sarajevo, 1969, str. 101-121
  2. Muratović, Admir (2014): Jezičke karakteristike Mevluda hafiza Saliha Gaševića, Behram-begova medresa u Tuzli, Tuzla
  3. Nametak, Alija (1943): Gaševićev Mevlud (Predgovor), VI izdanje, HAK (Knjižara H. Ahmed Kujundžić), Sarajevo
  4. bosansko-hercegovačkih muslimana na turskom jeziku, el- Kalem, Sarajevo
  5. Pobrić, Omer (1998), Prvi notni zapis Mevluda, Visoko
  6. Rizvić, Muhsin (1999): Bosna i Bošnjaci, Jezik i pismo, Preporod, Sarajevo
  7. Samardžija, Marko (1995): Leksikologija hrvatskoga jezika, Školska knjiga, Zagreb
  8. Smailović, Ismet (2003): Bosansko-turski rječnik, el-Kalem, Sarajevo
  9. Skok, Petar (1971-1973): Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I-III, JAZU, Zagreb
  10. Sve stvoreno učini se veselo, Zbirka mevluda (1988): Predsjedništvo Udruženja islamskih vjerskih službenika u SR BiH, Sarajevo
  11. Šamić, Midhat (1990): Kako nastaje naučno djelo, Svjetlost, Sarajevo
  12. Šiljak-Jesenković, Amina (2000): Ljubav prema vjerovjesniku Muhammedu, a.s., u književno-umjetničkom tekstu, Mevlud u kulturi Bošnjaka, Zbornik radova − Izbor mevluda − Bibliografija, BZK Preporod, Sarajevo
  13. Škaljić, Abdulah (1966): Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo
  14. Turbić-Hadžagić, Amira (1999): Duži oblici dativa i lokativa, Didaktički putokazi, Časopis za bosansku nastavnu praksu,  Zenica
  15. Turbić-Hadžagić, Amira (1999): Duži oblici genitiva, Bosanski jezik, Časopis za kulturu bosanskoga književnog jezika, Tuzla
  16. Zbirka mevluda s ilahijama i kasidama, (…)
  17.     Ziljkić,  Hasna (…), Mevlud u tradiciji Bošnjaka, http://www.bosnjaci.rs

Web stranice

  1. http://www.rijaset.ba
  2. http://www.mesihatsandzaka.rs
  3. http://www.bosnjaci.net

[1]  Ramiz Bećirović, Mevlud je bio i ostao iskazivanje ljubavi prema poslaniku Muhammedu, s.a.v.s.,  http://www.rijaset.ba

[2] Alija Nametak, koji je također priredio jedno izdanje Mevluda na latinici, navodi da ga je Gašević napisao 1878/1879. godine. Međutim, u Predgovoru Mevluda iz 1976., anonimnog izdavača, stoji da je Gašević napisao Mevlud oko 1873. godine.

[3]  Ima i onih priređivača Gaševićevog Mevluda koji su, iz određenih razloga, unijeli neke promjene u originalni tekst. Takvi tekstovi se ne mogu uzimati za relevantnu analizu jezičkih i stilskih principa Gaševićevog originalnog teksta. Jedan od takvih priređivača jeste i Alija Nametak koji razloge unošenja određenih novina u originalni autorov tekst objašnjava u Predgovoru knjižice Gaševićev Mevlud: „Kako je Gaševićev  ‘Bosanski mevlud’ napisan na crnogorskom dijalektu, a ovaj njegov mevlud se najviše čita i recitira, (…) to sam ja odstupio”, transponujući tekst “iz arapskog pisma u latinicu, pa sam izvršio neke manje dijalekatske izmjene, kako bi ga naš sviet bolje razumio…” (Nametak 1943: 1)

[4]  Ima mišljenja da Gaševićev Mevlud nije originalno djelo, nego da je jedna vrsta slobodnijeg prijevoda čuvenog Mevluda Sulejamana Čelebija, u koji je hafiz unio ljepotu bosanskoga jezika (Džogović 2003: 69).

[5]  Hasna Ziljkić, Mevlud u tradiciji Bošnjaka, http://www.bosnjaci.rs

[6]  Ibidem

[7]  Svi mevludi su sročeni iz rimovanih distiha, što je u skladu sa melosom i pojedinačnim i horskim pjevanjem u krugu slušalaca (Džogović 2003: 73).

[8] Admir Muratović, Jezičke karakteristike Mevluda hafiza Saliha Gaševića, Behram-begova medresa u Tuzli,     Tuzla 2014, str. 43-44

[9]  Mevlud Arifa Sarajlije znatno je duži od Gaševićevog Mevluda: satkan je od 462 stiha i 7 poglavlja, dok   Mevlud hafiza Gaševića ima 398 stihova i sastoji se od 5 poglavlja. (A.M.)

[10] Fikret Artuković, Teldžuman mevludski na jezik bosanski, http://www.bosnjaci.net

[11]  Riječi koje se nalaze na prvoj stranici ovog ne tako poznatog Mevluda iz kojih se očituje arhaičnost njegovog jezika. (A.M.)

[12]  http://www.mesihatsandzaka.rs

[13]  Sve stvoreno učini se veselo, Zbirka mevluda, Predsjedništvo Udruženja islamskih vjerskih službenika u SR BiH, Sarajevo 1988, str. 67

[14]  Ibidem, str. 96

[15]  Enes Kujundžić, Mevlud kao jedan od simbola bošnjačkog identiteta, http://www.rijaset.ba

[16]  Admir Muratović, Jezičke karakteristike Mevluda hafiza Saliha Gaševića, Behram-begova medresa u Tuzli,     Tuzla, 2014 str. 135

[17]  Alija Džogović, Neke jezičke osobine Mevluda hafiza Gaševića,  Almanah 21-22, Časopis za  proučavanje, prezentaciju i zaštitu kulturno-istorijske baštine muslimana Bošnjaka, Podgorica  2003, str. 73

[18] Admir Muratović, Jezičke karakteristike Mevluda hafiza Saliha Gaševića, Behram-begova medresa u Tuzli,     Tuzla, 2014 str. 71

[19] Ibidem

[20] Admir Muratović, Jezičke karakteristike Mevluda hafiza Saliha Gaševića, Behram-begova medresa u Tuzli,     Tuzla, 2014 str. 137

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *