Categories
Moja priča

Moj babo i ja imamo bezbjednosne lozinke

Spread the love

Piše: Prof. dr. Mirsad Kunić

Studente su od nas izolovali prekidom nastave 12. marta, mi smo nastavili dolaziti još neko vrijeme.  Moje obaveze su ostale skoro iste, osim odlaska na radno mjesto (bez studenata), imao sam svoje redovne rute – svakodnevne i višekratne posjete roditeljima, nekih stotinjak metara od moga stana, nabavka namirnica u doba krize i povremene posjete Turiji, mjestu gdje sam odrastao i gdje moji roditelji žive između dvije zime.

  1. mart 2020.

I ranije sam dio komunikacije sa studentima održavao preko interneta, sada je samo trebalo dogovoriti preko koje ćemo platforme okupiti se i biti u terminu od 8:00 do 10:15 za svojim kompjuterima ili mobitelima. Iako prvi put, bio sam više nego zadovoljan, studenti su bili aktivniji nego u učionici. Radimo tekstove pjesama iz rukopisne zbirke Muharema Kurtagića Muslimanske narodne pjesme, a jedna je Srma Ibrahim:

 Srma Ibrahim

Ibrahim se po jezeru str`jela

Da ubije utvu zlatni krila

Iz jezera nešto progovara:

„Ne str’jelaj se, srma-Ibrahime,

Ovde nejma utve zlatni krila,

Već je ovde sirota divojka-

Pobigla je od grada od jada

Od velika straha maćehina

I bijenja ostarila babe.“

Govori joj srma-Ibrahime:

„Haj, divojko, jezeru na kraja,

Da te vodim mome bilu dvoru!“

Govori mu sirota divojka:

„Haj’ otalen srma-Ibrahime,

A ja volim u jezeru biti

Nego tvome bilu dvoru ići,

Tvoja bi me prikorila majka:

„Da s’ valjala ne bi došla sama!“

Pjesma kroz mitski motiv utve aktuelizira vječiti problem rodnih odnosa, sa akcentom na slaboj strani toga odnosa, a to je ženska, i gotovo arhetipskom jednostavnošću postavlja uvijek aktuelno pitanje odnosa društvo – priroda, pri čemu se sugerira to da je žena biće prirode a čovjek biće kulture. Pjesma je slika jednog vremena ali i, pošto je ženska po nastanku i senzibilitetu, izraz jednog stava, prema kojemu bezimena djevojka bježi „od grada od jada“ a bira prirodu, kao svoje prirodno stanište u kojemu će biti zaštićena od svakojaka zla.

Evo i jednog studentskog komentara: „Djevojka je zasigurno imala težak život i tragičnu sudbinu. Otišla je u prirodu i postala njen dio, jer je tu zaštićena. Ibrahim se zaljubio u njenu ljepotu i nedostižnost. Međutum, djevojka ne može poći za njim, jer nema porijeklo, ona je pobjegla od kuće, a to je nešto što se prvo gleda kod djevojke na udaju. Ime Ibrahim je simbolično, u značenju otac i zaštitnik, s obzirom da djevojka nije imala nikoga, on želi opravdati i ispraviti greške njene maćehe i oca. Ovdje se ogleda i naš postupak prema prirodi, koju uništavamo, a kasnije se pokajemo i nastojimo sve ispraviti jer od nje zavisimo.“ E. S. 

  1. mart 2020.

Korona mi je omogućila redovnost ispijanja jutarnje kahve, bez uobičajene žurbe, polahko i natenane. Uzimam dnevne namirnice i, zajedno sa dva kanistera turijske vode, penjem se na peti sprat kod roditelja, dodatno naoružan rukavicama i maskom. Moj babo i ja imamo bezbjednosne lozinke, dok otvaram vrata puštam mukle neartikulisane zvukove, nešto što bi se približno moglo zapisati kao „E-e“, nakon čega mora uslijediti isti takav odgovor s druge strane, što je garancija da je stambena teritorija slobodna i bezbjedna. Meni dodatni signal da su živi i zdravi.  „Nema zabušavanja, valja nama u Evropu“, započinjem uvijek na isti način uobičajenu komunikaciju, na šta babo redovno odgovara: „Valja, ako Bog da, a možda i dalje.“ Mama čeka da dođe na red i izbifla sve svoje boljke, koje je odbolovala od posljednjeg susreta. A onda babo čeka svoj red da pita kad ću u Turiju, kako bi se on mogao pripremiti (preskočiti lodix) i poći sa mnom da osposobi mlin. Mlin je bio njegovih ruku djelo, osim elektromotora i žrvnjeva, koji mu je bio glavna zanimacija od rata naovamo, sve dok nije slomio kuk. Od tada mlin čeka na njegovu čvrstu odluku da ponovo stane na noge i pokrene ga za nove meljaje. Ako ikome, njemu treba podignuti spomenik optimizma! Osamdeset i četiri mu je.

U 13:15 imam novi termin predavanja, ovaj put sa studentima moga odsjeka, a predmet je Svjetska književnost IV. Imali su zadatak da napišu eseje na temu vječito intrigantnog romana Stranac Alberta Camusa. Roman i njegov junak Mersault primjer su onoga u šta se pretvore društvo i pojedinac kada se odreknu ideje Boga, jedan od junaka Dostojevskog bi rekao: „Ako nema Boga, sve je dozvoljeno“. Sve je dozvoljeno, pa i ubiti zbog sunca, bio je zaključak naše online komunikacije, sa prešućenim a evidentnim aluzijama na naše vrijeme i sve šta preživljavamo danas.  Ovo je, ipak, samo dnevnik. 

  1. mart 2020.

U Turiji sam rođen i odrastao u kući od koje su ostale samo ruine, mada su moje slike vezane za taj period čvrste kao srebrenička Gradina. Oko kuće ima oko 8 dunuma zapuštene zemlje, već skoro tri godine niko ništa ne obrađuje. Korona mi je omogućila višak slobodnog vremena da se konačno počnem vraćati tamo odakle sam pošao – i stvarno i simbolički. Iskrčili smo jedan manji dio i uzorali, a ostalo ću polahko, sam, u danima koji dolaze. A time ću, nadam se, prokrčiti put do čvrstih i svijetlih zidina moga pamćenja…

  1. mart 2020.

Čitam prvo Đedovićeve pa onda i Kadrićeve dnevničke zapise u doba korone. Čitam na dušak, jer obojica pišu odlično i obojica su već afirmirani pisci. Bacam lajkove na tekstove, a onda mi se iznenada javlja Fahro sa prijedlogom da i ja napišem nešto slično. Pa ti lajkuj. Evo, pokušavam, sa zebnjom da neće biti dostojno standarda koje su Fajko i Meša postavili. U kući smo počeli izbjegavati konzumiranje cjelodnevnih informacija o virusu korona (jedan lingvista predloži ovaj naziv kao ispravniji od koronavirus). Pridržavamo se propisanih mjera, reducirali smo dnevne izlaske, ne izlazimo ni u vrijeme „političkog časa“ (moja mama ga tako zove) i pokušavamo sačuvati zdrav razum. Stoga žurimo što prije u Turiju na njivu, da krčimo i sijemo, nešto smo već bacili, nešto ćemo tek baciti u zemlju – da raste i prkosi ne samo koroni, nego i bezimenom virusu koji napada ljudski um.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *