Categories
Moja priča Preporuke za čitanje

Vahidove koze

Spread the love

Piše: Faiz Softić

Kiša je u Luksemburgu. Ako nigdje nema mjesta da se slije – eto je u Luksemburg. Jutro je. Podigneš pogled – kiša, spustiš pogled – kiša. Pješačkim dijelom glavne ceste u gradiću Bašaranžu, na jugu Luksemburga, one koja ovaj gradić spaja sa glavnim gradom – Luksemburgom, hodaju potišteni ljudi. Svako uprtio svoju nevolju i s njom gura naprijed. Devet je sati, a razvedravanja ni na vidiku.

Iskrivili se reumatičari, oni s operisanom kičmom i oni koji se za to spremaju, dezorijentisani penzioneri i dangube bezvoljno odbrojavaju korake ovog prolaznog života. Na ulici tek pokoji od onih koji vjeruju da su još uvijek zdravi i da ih nije načela luksemburška vlaga.

U jednoj od kafana u koju se svraća da bi se predahnulo i progovorilo s nekim, tamo iza šanka viri jedno veselo žensko lice. Njene su oči crne i žive, a kosa bujna. To je naša Dani, Bugarka, kako ja mislim ima dvadesetak godina, možda jednu više ili manje… Sve nas zna i svi mi znamo nju. Zna nam i navike, i bolesti, ponekom od nas poznaje i suprugu… Zna i ko šta pije.

To je naša Dani! Stiže i njen omiljeni Golemi, baca se u njegovo naručje i nestaje – između njegovih mišica izviruje njena duga crna kosa.

Napisao sam joj pjesmu. Ona je nosila u Bugarsku i čitala svojima. Kaže – svi su se smejali… Čudno, očekivao sam da kaže kako su plakali, jer – jedan neznanac napisao pjesmu njihovoj kćerci ili sestri o tome kako joj se često, hiljade kilometara daleko, priviđa njena Bulgarija. Ne, oni su se smijali! I bolje je tako.

Jedan tamo u ćošku priča kako je kod Đula u Dudelanžu došla nova pjevaljka iz Kruševca i – ne da pjeva…! – pljesnu dlanovima, a stručak dima koji se istezao iz pepelnice ispred njega, odskoči i iskrivi se praveći dugačak i tanak upitnik.

Evo nam i gazde Vahida. Dobar je Vahid. Potonuo u veliki crni kaput iz kojeg svjetluca njegovo ogoljelo tjeme. I predobar je za vlasnika kafane. Zato mu i dolazmo, a i lijepo ga slušat dok planira ostatak svog života.

Koze, njihovo veličanstvo, koze su naša budućnost! – Vahid zadovoljno trlja dlanove.

Već je treća godina nastala kako razrađuje strategiju kozarstva u svojoj rodnoj Vrbici u Sandžaku. Prvo je bila alpska, pa sanska, pa…

Zna Vahid i da je postojbina koza Azija – Irak. (Neko reče nije već Švajcarska!) I zna da je domaća koza pripitomljena od divlje koze te da je i ona kao i čovjek imala evolucioni put. Zna i da ih ima pet vrsta koje se uzgajaju na prostorima Crne Gore: alpska, la manca, nubijska, sanska i togenberg.

Čeka se proljeće i tad će Vahid reći dovale luksemburškim kišama i okrenuti k Vrbici i svojim kozama. Doduše, dva jedva očekivana proljeća su već prošla, tada se Vahid nervozno češka iza uha, govoreći da se sve odlaže za sljedeći mart. Sljedeći mart se bliži, mi računamo: sto koza – dvjesto jarića, mada uz dobru državinu mnoge će bacit i po troje, ali hajde uzmimo po dvoje – to je dvjesto jarića. Dvjesto jarića po sto eura, to je dvadeset hiljada eura. Kilo kozjeg sira na moru ide i do dvadeset eura. Jedna koza godišnje dadne najmanje deset kila sira. Sto koza po deset kila to je tona – hiljadu kila, najmanje… Hiljadu puta dvadeset – dvadeset hiljada. Eto, za jariće i sir – najmanje četrdeset hiljada eura godišnje. A tu je i đubre! Kvalitetno kozje đubre. Računamo tako mi u toploj kafani dok napolju pada kiša, a jedan koji je odavno digo ruke i od koza i od sira kozjeg, sjedi u ćošku, vrti glavom i smješka se.

Prošle godine Vahid je bio isplanirao štale nakraj sela, istočno od svoje kuće, a ove godine se predomislio: sazidat će ih malo južnije, do samog ispusta, a tu je i voda. Uposlit će i dvojicu čobana; da im da po tristo eura plate – njima dosta. Neka ide deset hiljada godišnje na plate, njemu opet ostaje trideset, najmanje… A i od zemlje će biti nešto; toliko đubre – rodiće…

– Stado smiruje, nema brige, nema stresa… – raduje se Vahid i gleda kroz veliki prozor u mokru cestu kojom svaki čas promiču vozila. Nisu to vozila, to su njegove bijele i krupne sanjanke koje istrčavaju iz svojih štala i jure prema kamenjaru.
I tako prolazi dan za danom, mjesec za mjesecom, izvlači se godina za godinom. Mi računamo u toploj kafani, a napolju se ledi vlažan zrak i sječe obraze kao da je prepun nevidljivih žileta… Vahidovih koza ni
na vidiku, a on već premješta svoje štale na sunčaniju stranu imanja – zbog  jarića… Ulazi poštar, sve nas pozdravlja i slog bijelih pisama pruža Vahidu. On ih polako uzima kao da to ne bjehu pisma već užerene ploče, psuje i pominje njihovo veličanstvo – koze. Poštar, ogrnut velikom žutom kabanicom, zahvaljuje se i žurno napušta kafanu. Naš Mule zove Dani i kaže – isto, pa iznad praznih čaša na stolu, kažiprstom napravi krug. I ona posluša.     – Fakture, fakture, fakture… – Vahid, ljut kao nikad, baca otvorena pisma na kraj šanka.
    – Kažem vam, ljudi moji, ništa bez koza… Daj i od mene ljudima piće – okrenu se Dani.
   Svi smo imali utisak da nas čašćava jer je napokon čvrsto riješio da ode i smjesta ostavi kafanu, kišu luksemburšku i da zauvijek promijeni život.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *