Categories
Naučni radovi Preporuke za čitanje

Lik i odraz u stvaralaštvu Asmira Kujovića

Spread the love

Nadija Rebronja

Jedan od možda najsažetijih opisa Kujovićeve poetike dao je  Enver Kazaz kada je za njega rekao da je pisac koji postvaruje metafiziku i pometafizičuje stvarnost.[1] Kujović je svakako pisac koji meditira kroz tekst i dotiče metafizičko. Govoreći kako problematizira pitanje stvarnosti, u jednom intervjuu objašnjavao je zašto jedan lik iz romana Ko je zgazio gospođu Mjesec, Bakir, gleda u ogledalo i vidi svog prijatelja Jasmina. Ovo Kujović izdvaja kao simbolički ključ svog romana:

Na jednom mjestu u Kur'anu stoji da će onaj kome knjiga njegovih djela na Sudnjem danu bude predata u desnu ruku, ući u Raj, dok će onaj, kome knjiga njegovog života bude predata u lijevu ruku završiti u Paklu. Mislim da sličan detalj postoji i u Bibliji. Kako je u ogledalu desna strana – lijeva, a lijeva – desna, lik u mojoj knjizi razmišlja o tome da bi mogao ostati sa ove strane ogledala jedino ako prepozna odraz knjige svog života u ogledalu, tj. onu verziju koja je u drugoj ruci.[2]

Čini se da je ogledalo jedan od bitnih ključeva Kujovićeve poetike uopšte i da bi se, prateći ovaj simbol kroz njegovo djelo, mogla dotaći srž njegovog pisanja.

Simbolika ogledala kroz svjetsku književnost uvijek je bila upotrebljavana u svrhu doticanja onostranog ili samospoznaje. Ogledalo se najprije vezuje za antički mit o Narcisu. Malarme u poemi Herodijada onosvetski komplement vlastite ličnosti traži na suprotnoj strani ledenog ogledala, odnosno nastoji da uspostavi metafizičku punoću svoga ja. Oscar Wild u Slici Doriana Graya u odrazu, naslikanoj slici, traži pojavu jedne istine višeg reda. Prust u odrazu vlastite duše nastoji da fiksira misteriju prošlog vremena.[3] Jedna ruska priča za djecu govori kako je nebo nekada bilo ogledalo i tada su svi ljudi bili dobri. Ogledalo je bila i Borhesova i Kišova fascinacija.

Simbolika ogledala je suptilno protkana kroz čitavo Kujovićevo dosadašnje stvaralaštvo. Prisutno je kod njega i ogledalo kao simbol kosmičke i lične istine.[4] Simbolika ogledala kao samospoznaje nalazi se i u onim, za Kujovićevo djelo možda suštinskim riječima prisutnim i u poeziji i u romanu: „Uperena u tamu ulična lampa osvjetljava sama sebe.” Ogledalo kao sredstvo prelaska u onostrano, postavljeno tako npr. u Kerolovoj Alisi s one strane ogledala, kod Kujovića je i sredstvo prelaska u nutarnje, u sopstveno, u samopreispitivanje.

Jedno od simboličkih značenja ogledala koje se provlači kroz različite religije je i ideja ogledala kao ravnoteža između dvije sile.[5] U Kujovićevoj poetici stalno je prisutna ravnoteža dva dijela neke dvojnosti ili ravnoteža između dvije suprotne sile: ega i alter ega, stvarnog i transcedendalnog, lijevog i desnog, vremenskog i vanvremenskog, prostornog i vanprostornog, trivijalnog i ozbiljnog, snoviđenja i stvarnosti, akcije i reakcije, sopstvenog/nutarnjeg i spoljašnjeg.

Odnos između ega i alter ega opisan je kroz Bakira i Jasmina. Bakir je onaj koji priča priču a Jasmin je glavni lik. Granica između njih dvojice u pojedinim poglavljima je potpuno nejasna. Čini se da Bakir ipak nastavlja život zasebno od Jasmina koji je u ratu poludio i poginuo. Pojava da ličnost koja predstavlja ego napiše knjigu nakon gubitka prijatelja, bliske osobe, svog alter ega, prisutna je u književnosti na primjer kod Dželaluddina Rumija, koji piše Divan Šemsi Tibriz nakon što izgubi svog šejha Šemsuddina. Sličan je i primjer Ahmeda Nurudina u romanu Derviš i smrt, koji piše svoju ispovijest nakon gubitka svog brata Haruna koji je zapravo nadopuna njegove ličnosti, njegov alter ego. No, nasuprot ovim djelima, Bakirovo pisanje nije izrečeno kroz patnju, nedostatak ili gubitak psihološkog oslonca. Čini se da je Jasmin onaj dio njegove ličnosti koji je u ratu poginuo, kao što možda dio svake ličnosti na neki način u ratu pogine, da bi suštinska ličnost mogla da nastavi da živi. Bakirovo odricanje od njega čini se kao jedini prirodan nastavak događaja.

Simbolika ogledala iskazana kroz odnos između lijevog i desnog, sem u već spomenutom primjeru u romanu, javlja se i u pjesmi Leonardov zapis na crtežu srca, gdje su melek i šejtan dvije simboličke suprotne teže ogledala, dok ključ ogledala pjesnik stvalja u sopstvenu ljevorukost preispitujući odnos ove dvije sile u sebi samom.

Šejtan je u lijevoj komori srca
tu gdje izvire novo gorivo
od oblaka i Zemljinih plodova
i stada što ljenčari između njih.

Melek je u desnoj komori srca
gdje pristiže garež, pepeo i dim –
skršene kosti izrečenih riječi.

Taj garež on mi baca u oči
i traži da ga od rijeke razdvojim.
Šejtan udiše, melek izdiše,
Šejtan šapuće, melek zapisuje…

Ali i ja, dok ovo bilježim,
imam na umu da sam rođeni ljevak
i da su, možda, u mom slučaju
ova dvojica, zamijenili mjesta.

Odnos između trivijalnog i ozbiljnog, na koji ukazuje i Enver Kazaz, sadržan je u knjizi Vojni sanovnik, kroz, kako kaže Kazaz, sudar površnog, što je literatrua sanovnika i najjačeg oblika čovjekovog zatočenja, kakav je vojska.[6] Na dvije suprotne strane ogledala kao ose u  Vojnom  sanovniku ujedno je postavljen i odnos snoviđenja i stvarnosti kroz odnos između sna i ratnog užasa.

Vremensko i vanvremensko kao lik i odraz u ogledalu preispituje se u Kujovićevom djelu na više mjesta kroz relativnost prostora i vremena, neizvjesnost između prošlog i sadašnjeg. U pjesmi Najdalje nebo kaže:

Ako pogledam u najsitniju zvijezdu

Udaljenu od zemlje bilion svjetlosnih godina,

Vidim je onakvu kakva je bila

Prije bilion godina.

Ako na najdaljem nebu stoji Adem

I gleda u mene teleskopom,

Vidi me onakvog kakav sam bio

Dok sam još bio sa njim, u Edenu.

Čovjek kroz vrijeme, koje je relativno, gleda u prostor čija je udaljenost izmjerena svjetlosnim godinama koliko prostorna toliko i vremenska. On kroz prostor i kroz vrijeme gleda u Adema koji istovremeno gleda njega, zapravo vidi svoj odraz u ogledalu dok je i on Ademov odraz, odnosno spoznaje Adema u sebi, ljudsko u sebi, svoju bit onakvu kakva je još od Edena, samospoznaje se. Relativnost vremena i neizvjesnost između prošlog i sadašnjeg preispituje se i u stihovima pjesme Cestom za Rochester:

Pogledam na sat i pomislim
u Sarajevu je ponoć
neko ko je doputovao avionom
ovdje doslovno živi u vlastitoj prošlosti

Na sličan način se odnos vremenskog i vanvremenskog kroz relativnost vremena dotiče i u riječima: „Gabrijela ima oči koje usporavaju svjetlost, tako da vas uvijek gleda iz nekog prošlog trenutka. To je razlog što nam se pogledi nikako ne mogu sresti. Kaže da sada ličim na njenog bivšeg momka.”[7]

Ogledanje nutarnjeg i spoljašnjeg i njihov odnos opisan je na primjer u priči Parfem paranoja. U ovoj priči koja govori o ludilu kao o odgovoru na poslijeratnu zbilju u Bosni[8], Faruk, reinkrenacija Jima Morrisona, svuda vidi kontraobavještajce koji sve duhovno smeće Amerikanaca pohranjuju u glave Bosanaca. Faruk govori o kontraobavještajcima koji ulaze u njega i ubacuju mu lažna sjećanja: „Znaš, ja sam imao jednu platonsku ljubav u srednjoj školi, bila je smotra u holu škole i tada sam je prvi put vidio, i u trenutku kada su nam se pogledi sreli, ja sam se u njoj ponovo rodio, to jest znao sam da me je ona rodila; i sad, vidiš, tu najsvetiju uspomenu u meni oni su oskrnavili, ja sam gledao kako ovaj muškarac siluje tu moju djevojku…”[9] Iskazan kroz ogledanje nutarnjeg i spoljašnjeg, ovo je možda jedan od najfacinantijih opisa zločina. Kujović ovdje ne postavlja zločin kao nešto što se dešava čovjeku, nego u čovjeku, a zločin je ono što prlja i napastvuje najčistije uspomene. Riječima „ja sam se u njoj ponovo rodio, to jest znao sam da me je ona rodila” aludira se na majku, na zločin nad majkom, nad majkom Zemljom, nad majkom domovinom, nad praiskonskim u čovjeku.

Sa simbolikom ogledala Kujović komunicira i na drugačije načine. Ona je prisutna i u pjesmi Drvo života. Drvo života sa svoja 22 lista asocira na 22 slova hebrejskog alfabeta, dalje na kabalističko dualno drvo života, na hindusko drvo koje ima korijen u podzemnom svijetu, stablo u svijetu i grane na nebesima koje je ponekad predstavljena kao dva drveta postavljena jedno na drugo, dva drveta koja se ogledaju jedno u drugom.[10] Kujović takođe dotiče i okultistička vjerovanja u magijsku moć ogledala, npr. kada se u romanu Ko je zgazio gospođu Mjesec Bakir gleda u ogledalo nakon Gabrijeline vradžbine ili kada Džana pred ogledalom pleše i svlači svoju prošlost šapućući svom liku „volim te”.

Ogledalo ima i lunranu simboliku jer Mjesec odražava Sunčevu svjetlost.[11] To se  može vezati za motiv mjeseca, prisutan u naslovu i protkan kroz čitav roman Ko je zgazio gospođu Mjesec.

Ogledalo je povezano sa vodom zbog njenih odražajnih sposobnosti. Tom vezom Kujović se služi u pjesmi Voda u kojoj lice vode poredi sa zrcalom i zatim kaže:

Voda ne viđaše samu sebe

no samo Svjetlo

sve dok je svjetlo ne pogleda

dok se ogleda

(kao što i ti vidiš samo sebe

kada se Bog udalji od tebe).

Ovo stanje suprotno je stanju samozaborava, nestajanju u kontemplaciji, nirvani ili sufijskom samoponištavanju u zikru. Nakon što je napisao ovu pjesmu, Kujović je našao vezu sa učiteljem išraqi filozofije, Suhrawardijem.[12] Voda uvijek simbolizuje izvorište i utoku svega u svemiru, ali je i simbol čišćenja, a čišćenje je jedan od puteva samospoznaje koji vodi u spoznavanje Boga i tu je opet prisutan sistem ogledala.

Ako bismo čitavo dosadašnje stvaralaštvo Asmira Kujovića postavili kao ogledalo, odnosno kao osu između dvije sile, ono bi predstavljalo ravnotežu između prefinjene, zrele duhovnosti i savremenog svijeta. Pisanje Asmira Kujovića, posmatrano kroz njegovu stalnu komunikaciju sa savremenim svijetom, najjednostvanijim riječima rečeno, tipično je pisanje pisca kojeg sve dira. On je pisac u svijetu masovnih čuda i senzacija koji ne prihvata svijet bezrezervno. Najbolji primjer za ovo je pjesma Obećana zemlja u kojoj Isus štapom razdvaja dva mora i probija put kroz radio talase. Kujović poznaje kulturu velikog svijeta i komunicira sa njom, bilo direktno bilo kritički. Ova komunikacija često je ostvarena kroz citatnu vezanost za određene muzičke numere jer aktuelna muzika proizilazi iz trenutnog stanja globalne svijesti. Sam roman Ko je zgazio gospođu Mjesec nosi naslov starog hita grupe Videosex koji pjeva o šetnji noću, a i druga poglavlja npr. Tunnel of love i Bitanga i princeza naslovljena su po muzičkim numerama. Kroz čitav roman, sve situacije su na neki način vezane za muziku. Ovo nikako nije nategnuta niti prenatrpana citatnost. Kujović potpuno spontano uvodi muziku u radnju stvarajući tako pomalo filmsku atmosferu. Tako je, na primjer, sasvim prirodno da dječaci koji ukradu ladu iz garaže i krenu da voze do Raške starim putem, u kolima slušaju Sinana Sakića i pjesmu: „Sutra s tobom neću biti, odnosi me život dalje…”, kao što je potpuno prirodno da se prvoj djevojci ponudi prvi ples uz pjesmu Lionela Richija Hello, is it me you looking for.  Muzika uvijek ima bitno mjesto u kontekstu Kujovićevog romana, poezije, priča i proznih zapisa, bilo da je tekst muzičke numere uklopljen u kontekst ili da sama njena kompozicija unosi odgovarajuću atmosferu. Atmosfera poglavlja Tunnel of love sasvim je bliska istoimenom hitu grupe Dire Straits, kao što je i pjesma Parfum paranoia Gorana Bregovića vezana za atmosferu u kojoj se dešava radnja priče Parfem paranoja. Ulogu muzike u svom pisanju na jednom mjestu u romanu, Kujović donekle i sam objašnjava: „Prisjećam se da Borges na jednom mjestu navodi kako nam muzika otkriva osobnu prošlost za koju do tog trenutka nismo znali, i da nas podstiče na oplakivanje grijeha koje nismo počinili. To je za muziku lahko, jer su u njoj, kao i u sjećanjima, forma i sadržina gotovo identične: ono što je bilo postaje ono što je moglo biti.”

Jedan od možda najzanimljivijih primjera Kujovićevog komuniciranja sa muzikom je pjesma Die Liebe, naslovljena po numeri slovenačkog hard rock benda Liabach. Pjesma počinje premotavanjem Die Liebe na kasetofonu, muzika priziva Džibrilove trube a lirski subjekt doživljava epifaniju, prožima ga Božije svjetlo. Ako bi čitalac u sjećanju prizvao, ili još bolje slušao tu Liabachovu pjesmu dok čita Kujovićeve stihove, osjetio bi poklapanje istih intenzivnih, ekstatičkih atmosfera. Die Liebe na njemačkom znači ljubav. Riječ ljubav stavljena u čvrsti, žestoki hard rock sound, upravo je slika današnjeg postmodernog krutog doživljaja emotivnosti, a to što takva muzika priziva Božje svjetlo samo ukazuje da zrela duhovnost svjedoči Boga svuda. U Kujovićevim stihovima često se dešava da duhovnost provrišti ispod slojeva globalizacije, kapitalizma, radio-talasa i virtuelnih senzacija. On umije da savremeni svijet vrlo oštro osudi, kao u pjesmi In God We Trust u kojoj osuđuje kult novca aludirajući na natpis na američkim novčanicama: „Vjera u Boga kao platežno sredstvo /…/ Vjera u Boga za koju kupuješ vještački raj zamotan u džoint / od jednog crnca na Brodwayu.” Međutim, Kujović umije i da u savremenom svijetu potraži ljepotu, kao u Ljubavnoj pjesmi za Kate Moss u kojoj je Kate Moss savršen supermodel jer je nesavršena, ideal je ženske ljepote jer je krhka, lomna, a opet snažna i žilava. Iako u ovoj pjesmi ima ironije na opsednutost mladih licima sa naslovnih strana, neuhvatljivost ljepote Kate Moss, kako kažu stihovi: „samo utvrđuje, iz dana u dan, vjeru u Tvorca.” Ovo opet potvrđuje da je Kujović pisac koji je u stalnoj komunikaciji sa božanskim, sa gornjim a svako okretanje gornjem je okretanje sebi. To se najbolje ogleda u Ibn Arabijevim riječima: „Bog je zrcalo u kojem vidiš sebe, kao što si ti njemu zrcalo”[13] kao i u Al-Nasafijevim: „Svemir je zrcalo Božje… čovjek je zrcalo svemira”[14] Krug simbolike ogledala u stvaralaštvu Asmira Kujovića zatvara islamska filozofska misao o samospoznavanju kao načinu doticanja božanskog, sadržana u Gazalijevim riječima: „Ključ spoznavanja Boga je samospoznaja”[15] što proizilazi iz ajeta „Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur'an istina”(41:53).[16]

Djelo Asmira Kujovića ogleda savremeni svijet, razgrće masovne senzacije i u čovjekovom nutarnjem spoznaje uzvišene istine.

LITERATURA:

primarna:

  1. Asmir Kujović, Zagrobni život, Mak, 33, Novi Pazar, april 2003, 42-43.
  2. Asmir Kujović, Ko je zgazio gospođu Mjesec, Vrijeme, Zenica, 2005.
  3. Asmir Kujović, Obećana zemlja / Das versprochene Land, Weiser Verlag, Klagenfurt-Wien-Ljubljana-Sarajevo, 2005.
  4. Asmir Kujović, Parfem paranoja, http://www.omnibus.ba/proza/stokavski/price/bp51_ak.htm (06.07.2007)
  5. Asmir Kujović, Poezija, Oblici, 22, Sarajevo, 12. oktobar/listopad 1999, 13.

sekundarna:

  1. Al-Gazali, O samospoznaji, Zlatni zmaj, Beograd, 2003.
  2. Mario Hibert, Krhotine duše, intervju sa Asmirom Kujovićem, http://www.whynot.com.ba/teme/09/ (07.07.2007)
  3. Endru T. Kamings, Sve o simbolima, Narodna knjiga Alfa, 2004.
  4. Enver Kazaz, Iznad prizora uhodanog užasa, u: Morfologija palimpsesta, Tešanj, 1999, 49-82.
  5. Peter Krastev, Na tragu progutanog vremena, Mostovi, 110, http://www.yurope.com/zines/mostovi/arhiva/97/110/110_12.HTM (05.07.2007)
  6. Dž. K. Kuper, Ilustrovana enciklopedija simbola, Prosveta-Nolit, 1986.
  7. Kur'an, El-Kelimeh, Novi Pazar, 1998.
  8. Selman Selhanović, U pokornosti Bogu čovjek stječe i upotpunjuje svijest, intervju sa Asmirom Kujovićem, u: Preporod, Sarajevo, utorak, 31. oktobar 2006.
  9. Nenad Veličković, Buntovna proza. Predgovor, http://www.omnibus.ba/proza/stokavski.htm (06.07.2007)

[1] Enver Kazaz, Iznad prizora uhodanog užasa, u: Morfologija palimpsesta, Tešanj, 1999, 70.

[2] Mario Hibert, Krhotine duše, intervju sa Asmirom Kujovićem, http://www.whynot.com.ba/teme/09/ (07.07.2007)

[3] Peter Krastev, Na tragu progutanog vremena, Mostovi, 110, http://www.yurope.com/zines/mostovi/arhiva/97/110/110_12.HTM (05.07.2007)

[4] Endru T. Kamings, Sve o simbolima, Narodna knjiga Alfa, 2004, 265.

[5] Isto, 266.

[6] Enver Kazaz, Iznad prizora uhodanog užasa, 66.

[7] Asmir Kujović, Ko je zgazio gospođu Mjesec, Vrijeme, Zenica, 2005, 8.

[8] Nenad Veličković, Buntovna proza. Predgovor, http://www.omnibus.ba/proza/stokavski.htm (06.07.2007)

[9] Asmir Kujović, Parfem paranoja, http://www.omnibus.ba/proza/stokavski/price/bp51_ak.htm (06.07.2007)

[10] Dž. K. Kuper, Ilustrovana enciklopedija simbola, Prosveta-Nolit, 1986, 36.

[11] Endru T. Kamings, Sve o simbolima, 265.

[12] Selman Selhanović, U pokornosti Bogu čovjek stječe i upotpunjuje svijest, intervju sa Asmirom Kujovićem, u: Preporod, Sarajevo, utorak, 31. oktobar 2006.

[13] Dž. K. Kuper, Ilustrovana enciklopedija simbola, 116.

[14] Isto.

[15] Al-Gazali, O samospoznaji, Zlatni zmaj, Beograd, 2003, 33.

[16] Kur'an, El-Kelimeh, Novi Pazar, 1998, 482.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *