Categories
Moja priča Preporuke za čitanje

Zubi naše majke

Faiz Softić

Selo Vrbe, u kojem sam rođen i proveo dio djetinjstava, nije veliko; svega tridesetak kuća razbacanih po terasastim zaravnima ovog stranovitog bihorskog kraja. No, iako nije veliko, jeste sunčano i gleda na nekoliko crnogorskih planina. |Zato smo vjerovali da je u prednosti u odnosu na ona polegla dolje po dolinama oko rijeke Lim i desne mu pritoke Crnčanke. Imao sam ja još jedno selo – Crešnjice, ustvari to je zaseok Sipanja, smješten u planinskom dijelu Bihora, na domak Pešteri. Zapravo, ni Sipanje ni obližnja Goduša; jednostavno to mjesto bješe izvučeno između ta dva sela, i osim našeg staništa oslonjenog na planinu Kojzača u kojoj bi tokom ljeta, u vrijeme mog djetinjstva, paslo na hiljade grla ovaca i sa svih strana tukla teška zvona, drugih kuća nije bilo; tek po koji katun na cigar hoda od naše kuće.

Categories
Moja priča Preporuke za čitanje

Jedina žena na putu mom

Radmila Stajić Nikolić

Odavno već nisam mislio o tebi,
Među nama davno već godine stoje
Nikada te više pronašao ne bih
Da se juče nismo videli nas dvoje

Veljko, veseli dečačić koga je baka Dobrila zvala Veseljačić. Ne zbog seljačkog porekla, več zbog nasmejanog lica i vedre naravi. Ljude oko sebe je uveseljavao svojim šalama. Porodica dečaka je bila mnogočlana. Deda Živojin, baka, njegovi roditelji i osmoro dece, tri brata i pet sestara. Veljkov duh nikada nije mirovao, smišljao je novotarije i time zabavljao braću i jednu od sestara. Ona je bila slične naravi kao Veljko. Ponekada, kad bi preterao sa šalom, prvi je pružio ruku pomirenja. Njegova sestra je dobijala grdnju od roditelja i ostalih sestara. Njihovi roditelji su često ponavljali, da takvo ponašanje nije primereno ženskom detetu. Milena, Milenica, kako je brat zvao iz milošte, išla je sa njim u lov. Praćkama napravljenim od gume, malo kanapa i sitnih kamenčića belutaka sakupljenih sa obale male rečice koja je tekla pored obližnjih kuća i seoskih njiva, skriveni u žbunu plašili su ptice da ne jedu povrće iz bakine bašte. Kad im dosadi brčkanje po plićacima i ležanje na pesku, sakupljali bi kamičke i sa obale gađali po granama vrba koje su rasle iz vode. Niz brdašce iznad njihove kuće tekao je bistar potočić, na njemu je Veljko napravio malenu vodenicu. Pregradio je potok i napravio jezerce, sa tom vodom je zalivao baštu koju je baka Dobrila zasadila.

Categories
Moja priča Preporuke za čitanje

Zlatija

Radmila Stajić Nikolić

Dvoje divnihih mladih ljudi život je sastavio u velikom gradu. Lepa Zlatija, Zlata, student pravnog fakulteta, zaljubila se i zavolela Konstantina, Kostu, starijeg kolegu sa istog fakulteta. Dogovorili su se da sastave skromne prihode koje su dobijali od roditelja i pokušaju život udvoje. Materijalno stanje primoralo je mladi par da pristanu na bilo kakav smeštaj. Pronašli su sobičak u starom kućerku na uglu Zelenogorske ulice. Baka Julijana, vlasnica kuće, ugledavši na kapiji mlade, srećne i lepe glavice dvoje zaljubljenih, prihvati ih kao svoje rođene. Familija baka Julijane se otisnula u svet. Razlog njihovog odlaska u nepoznato, bio je težak život i nemaština koja je vladala u ovoj zemlji. Na odlasku su rođeni obećali baki da je nikada neće zaboraviti, nekada su svi živeli od njene, više nego skromne penzije. U početku su redovno slati novac. Dobijala je, Jula, više puta godišnje koju napisanu reč i malo para od voljenih rođaka. Zasijale bi njene modroplave oči od sreće i video se osmeh na bledom, borama prošaranom suvonjavom licu prerano ostarele žene. Vreme je prolazilo, pisma i dve tri novčanice koje su nekada redovno stizale na adresu kuće na uglu Zelenogorske ulice, sasvim su izostali. Ostavši sama, boreći se sa obavezama koje je morala redovno da reguliše, tugovala je pustivši iz oka pokoju suzu u tišini među požutelim zidovima sobe, a onda, tešeći sebe rečima šaputala je:

– Oprosti, Bože milostivi, nisu mene, rođeni zaboravili, ali ko zna, možda nemaju vremena za sećanje na prošlost, posao je težak, eh tuđina, pusta tuđina promeni ljude.

Categories
Moja priča Preporuke za čitanje

Braća

Faiz Softić

Te godine ramazan je padao prvog dana proljeća. I samo što se zaposti, a bi srijeda, odmah poslije iftara – Ibrahima Kukolja iz sela Sehilova, zabolje ispod lijevog pazuha i stade mu se predvajati dah.

Categories
Moja priča Preporuke za čitanje

Satka ubija komarca

Piše: Faiz Softić

   Pošto prođosmo naplatnu rampu ispred tunela Sozina između Podgorice i plavoga mora, i pošto i ove godine upitah službenicu na naplatnoj rampi – je li otplaćen tunel? – Na što mi ona odgovori slično kao i prošle godine:
– Ne znam, a i da znam ne bih vam rekla, jer ja nisam zadužena da dajem informacije, već da naplaćujem prolaz kroz tunel – okrenuh se Satki: (Da se zna – Satka je moja supruga, i koja uvijek na moje pitanje – voliš li me? – odgovara potvrdno, a kada je upitam – koliko? – pogleda gore prema nebu)
 – Hajde da se nešto dogovorimo – velim joj u trenutku kada smo bili negdje na polovini tunela čija su svjetla fiktala ispred naših očiju.
 – Hajde – okrenu se i ona meni.
    U tom njenom „hajde“ bilo je toliko topline dovoljno za stotinu kompromisa, a ne samo za ovaj koji bjeh spremio da joj ponudim.
   – Kada dođemo dole i legnemo spavat, ako se pojavi kakav komarac, molim te, udri ga, ali mu ne prijeti i ne psuj ga, jer digneš toliku galamu da do zore poslije ne mogo zaspit. A i njega moraš razumjeti, pa čeka te cijelu godinu i ti bi da ga odmah usmrtiš… Ne znaš koliko je sretan kada te primijeti u svom letokrugu…
  Ona se osmjehnu i mahnu glavom, a kao da reče – samo li ga vidim – moj je!
   Stigosmo u Štoj. Lijep apartman. Satka veli da bi kuhinjica mogla biti veća, ali, sve u svemu, nije loše. I sam se složih sa ovom primjedbom. Prozori lijepo zamreženi da ne može ni pile od komarca proći, a kamoli komarac.
  Malo kasnije, dole u samom lijevom ćošku, primijetismo rupicu.
 – Mora da je ušao – zaključi žena i stade istresati zavjesu i razgledati svojim krupnim crnim očima plafon, ćoškove i zidove, ali od komarca ni traga, ni glasa; nema ga, ko kad ga nema… A onda zaključismo da je rupica na mreži nisko i da on leti visočije, te je sigurno promašio.
 Legli smo oko ponoći, pokrismo se bijelim čaršafom. I taman kad naše disanje poče nadvisivati svaki drugi šum – zazuja. Oštri komarčev let prošao je iznad moje, pa iznad njene glave. Ko ga ne bi čuo?
 – Evo ga, povikasmo uglas. Satka ustaje, pali svjetlo, uzima svoju crvenu papuču i ponovo svojim crnim krupnim očima kao refloktorima pređe svaki kutak sobe, ali komarca nigdje.
   Ja šutim zalijepljen za dušek i Boga molim da Satka što prije okonča posao.
   Prvo mu je sve skatarila, a u to sve ulazila je sva rodbina sa očeve i majčine strane, sve do devetog koljena. Pa sva jata po štojskim i ulcinjskim baruštinjama i havricima… Gnijezda i travke u kojima se skrivaju…
    – Ustaj, veli mi, nagrdiće nas večeras; moramo ga pronaći…
    Prerklinjao sam je da legne, pa ako se još jednom začuje – tražit ćemo ga do zore. Poslušala me, ali kiselo, mnogo više je voljela da sam joj se pridružio, pa da krenemo prebirat stvari po sobi, trest zavjese, pljeskat dlanovima, sve dok ne izleti odnekud insekat, a ona mu se prikrade kao mačka i pretvori ga u krvavu mrljicu.
   – Lako je tebi, veli mi, oni tebe neće, kao da si u savezu sa njima,  bješe zaustila još nešto da kaže pošto ponovo leže, ali se trznu iz sve snage i vrisnu da sam ustao, sjeo na krevet i s obje ruke uhvatio glavu.
   – Peči me, sve mu po spisku, e sad ću ga uhvatit kad bi ga do Bojane tjerala. Vidi šta mi uradi – okretala je nogu i na svojoj lijepo oblikovanoj potkoljenici, po sredini lista, ukaza se rumenilo, a na sred mrljica krvi, sitna, kao jedva vidljiv ben.

              Prvi sam ga primijetio – šutio je tačno na onom mjestu gdje se sastavljaju zid i plafon. Ubrzo ga i ona ugleda i krenu. Jedva sam čuo kako mu pomnje najmilije, dok mu se prikrada na prstima. Dođe tačno ispod njega i po prvi put u životu zažali što nije pedalj veća nego što jeste. U isti mah zamahnula je papučom i skočila. Podiže se bijela majica „Euro Šuntić“ u kojoj ponekad spava i ukazaše se brazgotine na stomaku, ostale od posljednje trudnoće, ali komarac, onako sit, lijeno poletje sa onog mjesta i kao helikopterčić prođe pored njene glave prema suprotnom zidu, gdje se i zaustavi. Ona se u panici okrenu za njim.
     Jedan nula za komarca!
     Ovo nije bio mali obični komarac, ovaj je ličio na vođu svih komaraca u Štoju i okolini. Da vam pravo kažem bio mi je simpatičan i moram priznati – navijao sam za njega; priželjkivao sam da se negdje ukrije do zore, a onda bi ga istjerali van, gazdu Mujka napomenuli da promijeni mrežu i to bi pitanje bilo riješeno, ali se Satka nije predavala. Željela je po svaku cijenu njegovu glavu; da mu se osveti i ponovo poletje za njim, ali on, i ovaj put, umače, te papuča uprazno pljasnu po zidu.
     Dva nula za komarca!
    E, sada sam javno ustao u njegovu zaštitu:
   – Molim te, on je sada sit i sigurno više neće dirati nikoga, pusti ga i hajde lezi. Sutra ćemo ga istjerat, zamijenit mrežu i gotovo…
 – Ti nisi normalan – dreknu žena – ako već nećeš da mi pomogneš, onda bar lezi i ćuti. Poslušao sam je, a ona je nastavila:
 – Upamtišeć me, kunem ti se, nećeš mi umać da si trun, a ne što si tako butrav ko burence.
   Utom zazuja blizu mojih ušiju i ona viknu: – Eto ga!
    S obje ruke sam pokrio glavu, jer sam znao koliko mu je kivna i da će ga svom snagom sastaviti, pa makar bio i na mom uhu. I dok je ona sva bijesna skakala za njim on je lijeno aterirao dole prema stolu i nestao.

             Tri nula za komarca.


Ležao sam a ona je sjedela na krevetu i čekala mrskog neprijatelja, sve dok se na posljetku ponovo odnekud ne podiže i ne zaustavi na zidu naspram nje. Bio je na mjestu kao naručen. Da sam mu mogao došapnuti – rekao bih mu da bježi sa tog mjesta i da traži onu istu rupu kroz koji je ušao i  bježi svome jatu, ali – bilo je kasno… Pljasnu papuča i pod njom osta tamno crvena mrljica.
    Satka je likovala:
  – Eto ti, sad me peči! – govorila je i češala desnu potkoljenicu. Na zidu se polako širila ona mrlja od pomiješane njene i komarčeve krvi. U tom trenutku sjetih se svoje majke, Alah joj se smilovao, kada  u kući moga brata Rasima u Podgorici, nekoliko mjeseci prije smrti, dok u lijevoj ruci prima infuziju koja će joj produžiti život, desnom udara muharicom i širi polje smrti oko svog kreveta. Ubijene i zgnječene muhe Anel hvata za mrtva krilcat i baca kroz prozor. Jedna crna mačka poskakuje ispod strehe i hvata ih prije nego što padnu na zemlju…
Cijele kolonije muha, toga ljeta, izlijegale su se oko Idrizove klaonice, nedaleko od kuće moga brata, izlijetale i napadale okolo. Skoro da nije bilo spasa, od ove leteće dihanije, ali je majka neumorno udarala…

                                             ***
      Ponovo je zazujalo u našem apartmanu u Štoju. Ovo je već bilo ozbiljno i vrijeme da se sa iskrslim nevoljama obavijesti i gazda Mujko kojeg smo pozvali i koji je, na pragu našeg apartmana, bespomoćno uginjao ramenima, odlažući rješenje do novog dana…
   I dok je Satka, u strahu da se zujalica ponovo ne zaustavi na nenoj nozi, prigovarala kako je bolje bilo da smo otišli u Španiju u grad Lloret de Mar, okrenuh joj se:
  – A reci mi, molim te, kakvo bi nam to ljetovanje bilo na Crnogorskom primorju bez komatraca?
   Sutradan Mujko je promijenio mrežu na prozoru.
Sljedećih večeri u našem apartmanu u Štoju vladao je savršen mir i samo je fleka na zidu od pomiješane Satkine i komarčeve krvi svjedočila da je prva noć na moru ovoga ljeta bila krvava i da je u redovima komaraca, u našem apartmanu, pala prva žrtva. Na sreću, bar u našem apartmanu, za tih desetak dana, i posljednja…

Categories
Moja priča Preporuke za čitanje

Vahidove koze

Piše: Faiz Softić

Kiša je u Luksemburgu. Ako nigdje nema mjesta da se slije – eto je u Luksemburg. Jutro je. Podigneš pogled – kiša, spustiš pogled – kiša. Pješačkim dijelom glavne ceste u gradiću Bašaranžu, na jugu Luksemburga, one koja ovaj gradić spaja sa glavnim gradom – Luksemburgom, hodaju potišteni ljudi. Svako uprtio svoju nevolju i s njom gura naprijed. Devet je sati, a razvedravanja ni na vidiku.

Iskrivili se reumatičari, oni s operisanom kičmom i oni koji se za to spremaju, dezorijentisani penzioneri i dangube bezvoljno odbrojavaju korake ovog prolaznog života. Na ulici tek pokoji od onih koji vjeruju da su još uvijek zdravi i da ih nije načela luksemburška vlaga.

U jednoj od kafana u koju se svraća da bi se predahnulo i progovorilo s nekim, tamo iza šanka viri jedno veselo žensko lice. Njene su oči crne i žive, a kosa bujna. To je naša Dani, Bugarka, kako ja mislim ima dvadesetak godina, možda jednu više ili manje… Sve nas zna i svi mi znamo nju. Zna nam i navike, i bolesti, ponekom od nas poznaje i suprugu… Zna i ko šta pije.

To je naša Dani! Stiže i njen omiljeni Golemi, baca se u njegovo naručje i nestaje – između njegovih mišica izviruje njena duga crna kosa.

Napisao sam joj pjesmu. Ona je nosila u Bugarsku i čitala svojima. Kaže – svi su se smejali… Čudno, očekivao sam da kaže kako su plakali, jer – jedan neznanac napisao pjesmu njihovoj kćerci ili sestri o tome kako joj se često, hiljade kilometara daleko, priviđa njena Bulgarija. Ne, oni su se smijali! I bolje je tako.

Jedan tamo u ćošku priča kako je kod Đula u Dudelanžu došla nova pjevaljka iz Kruševca i – ne da pjeva…! – pljesnu dlanovima, a stručak dima koji se istezao iz pepelnice ispred njega, odskoči i iskrivi se praveći dugačak i tanak upitnik.

Evo nam i gazde Vahida. Dobar je Vahid. Potonuo u veliki crni kaput iz kojeg svjetluca njegovo ogoljelo tjeme. I predobar je za vlasnika kafane. Zato mu i dolazmo, a i lijepo ga slušat dok planira ostatak svog života.

Koze, njihovo veličanstvo, koze su naša budućnost! – Vahid zadovoljno trlja dlanove.

Već je treća godina nastala kako razrađuje strategiju kozarstva u svojoj rodnoj Vrbici u Sandžaku. Prvo je bila alpska, pa sanska, pa…

Zna Vahid i da je postojbina koza Azija – Irak. (Neko reče nije već Švajcarska!) I zna da je domaća koza pripitomljena od divlje koze te da je i ona kao i čovjek imala evolucioni put. Zna i da ih ima pet vrsta koje se uzgajaju na prostorima Crne Gore: alpska, la manca, nubijska, sanska i togenberg.

Čeka se proljeće i tad će Vahid reći dovale luksemburškim kišama i okrenuti k Vrbici i svojim kozama. Doduše, dva jedva očekivana proljeća su već prošla, tada se Vahid nervozno češka iza uha, govoreći da se sve odlaže za sljedeći mart. Sljedeći mart se bliži, mi računamo: sto koza – dvjesto jarića, mada uz dobru državinu mnoge će bacit i po troje, ali hajde uzmimo po dvoje – to je dvjesto jarića. Dvjesto jarića po sto eura, to je dvadeset hiljada eura. Kilo kozjeg sira na moru ide i do dvadeset eura. Jedna koza godišnje dadne najmanje deset kila sira. Sto koza po deset kila to je tona – hiljadu kila, najmanje… Hiljadu puta dvadeset – dvadeset hiljada. Eto, za jariće i sir – najmanje četrdeset hiljada eura godišnje. A tu je i đubre! Kvalitetno kozje đubre. Računamo tako mi u toploj kafani dok napolju pada kiša, a jedan koji je odavno digo ruke i od koza i od sira kozjeg, sjedi u ćošku, vrti glavom i smješka se.

Prošle godine Vahid je bio isplanirao štale nakraj sela, istočno od svoje kuće, a ove godine se predomislio: sazidat će ih malo južnije, do samog ispusta, a tu je i voda. Uposlit će i dvojicu čobana; da im da po tristo eura plate – njima dosta. Neka ide deset hiljada godišnje na plate, njemu opet ostaje trideset, najmanje… A i od zemlje će biti nešto; toliko đubre – rodiće…

– Stado smiruje, nema brige, nema stresa… – raduje se Vahid i gleda kroz veliki prozor u mokru cestu kojom svaki čas promiču vozila. Nisu to vozila, to su njegove bijele i krupne sanjanke koje istrčavaju iz svojih štala i jure prema kamenjaru.
I tako prolazi dan za danom, mjesec za mjesecom, izvlači se godina za godinom. Mi računamo u toploj kafani, a napolju se ledi vlažan zrak i sječe obraze kao da je prepun nevidljivih žileta… Vahidovih koza ni
na vidiku, a on već premješta svoje štale na sunčaniju stranu imanja – zbog  jarića… Ulazi poštar, sve nas pozdravlja i slog bijelih pisama pruža Vahidu. On ih polako uzima kao da to ne bjehu pisma već užerene ploče, psuje i pominje njihovo veličanstvo – koze. Poštar, ogrnut velikom žutom kabanicom, zahvaljuje se i žurno napušta kafanu. Naš Mule zove Dani i kaže – isto, pa iznad praznih čaša na stolu, kažiprstom napravi krug. I ona posluša.     – Fakture, fakture, fakture… – Vahid, ljut kao nikad, baca otvorena pisma na kraj šanka.
    – Kažem vam, ljudi moji, ništa bez koza… Daj i od mene ljudima piće – okrenu se Dani.
   Svi smo imali utisak da nas čašćava jer je napokon čvrsto riješio da ode i smjesta ostavi kafanu, kišu luksemburšku i da zauvijek promijeni život.

Categories
Moja priča Preporuke za čitanje

Priča

Piše: Sead Husić

U ovoj priči[1]  našega junaka zatičemo na verandi kako otpuhuje dimove, gleda u daljinu, u sunčeve zrake kojima se raduje kao malo čemu. Njegovo tijelo sada se ničemu ne nada, izuzev nekoliko sretnih dana, u starosti kao u mladosti, tražeći po sebi ili u sebi onu nit koja ga spaja, kojom se okružuje, trpeći sada život i svoju, sada mu je jasno, jednodimenzionalnost koju na verandi, pod strehom, ošuti kao jekom, što se, onda, u mladosti mu čula i bila jaka, snažna, pucajući od sebe same.

Jeke danas nema!

On bi sada, često, ako bi naišao na kakva prijatelja iz iščeznutoga života (a nailazio je), pitao kako ga vide onda kada je na sebe zaboravljao: je li iščeznulo i njihovo sjećanje na njega? Je li, mislio bi, bio ono što je mislio da jeste, ili, može biti, da se njegova percepcija svodila na želju da bude ono što su drugi željeli od njega. Danas, ili sada, zna da nikada se nije mogao opredijeliti za ono što jeste, jer jeste, a mogao se opredijeliti za ono što su drugi željeli od njega da bude…

Categories
Moja priča Preporuke za čitanje

Ranisan

Piše: Faiz Softić

Za pokoj duši Gordani

U ratu sam saznao šta je ranisan, i protivu koje bolesti se koristi. Ne sjećam se da sam ikada prije čuo za taj lijek.

U opkoljenom Sarajevu često sam se družio s Markom Vešovićem i to ću do kraja života čuvati kao svoje najljepše ratne, a i životne uspomene. Jer, nije lako objasniti kakvo je to zadovoljstvo imati uza se čovjeka koji toliko zna o književnosti, umije da sluša sagovornika, ima smisla za humor, razumije tuđu nevolju i ko zna šta se još sve dobroga krilo ispod kože našega Marka.

Danas, kada je ostao bez Gordane, koju sam doživljavao kao svoju sestru – naviru sjećanja kao zdenci… Evo jednoga:

Godina je 1993. Zima je da grđa biti ne može. Nema vode, nema struje, a stisko mraz i sve se ukočilo kao rog. Toga dana na položaju na Čolinoj kapi, na Trebeviću, bio sam cijeli dan u rovu sa Veljkom, jednim od svojih najboljh ratnih drugova. Strašno ga je bolio čir. Savio bi se u klupko, tiho ječao, a ja nisam mogao da mu pomognem. Ćoso, naš ratni drug, odnekud je donio nekoliko tabli biskvita i on je to grickao, hrštalo je pod zubima kao da grize striješ, ali mu nije bilo puno bolje. Jest ga nakratko popustilo, i on se čak u trenutku i nasmijao, ali su naišli novi talasi bolova, i on ponovo zaječa kao ranjen.

Bili smo bespomoćni; i on i ja…

Categories
Moja priča

Moj babo i ja imamo bezbjednosne lozinke

Piše: Prof. dr. Mirsad Kunić

Studente su od nas izolovali prekidom nastave 12. marta, mi smo nastavili dolaziti još neko vrijeme.  Moje obaveze su ostale skoro iste, osim odlaska na radno mjesto (bez studenata), imao sam svoje redovne rute – svakodnevne i višekratne posjete roditeljima, nekih stotinjak metara od moga stana, nabavka namirnica u doba krize i povremene posjete Turiji, mjestu gdje sam odrastao i gdje moji roditelji žive između dvije zime.

  1. mart 2020.

I ranije sam dio komunikacije sa studentima održavao preko interneta, sada je samo trebalo dogovoriti preko koje ćemo platforme okupiti se i biti u terminu od 8:00 do 10:15 za svojim kompjuterima ili mobitelima. Iako prvi put, bio sam više nego zadovoljan, studenti su bili aktivniji nego u učionici. Radimo tekstove pjesama iz rukopisne zbirke Muharema Kurtagića Muslimanske narodne pjesme, a jedna je Srma Ibrahim:

 Srma Ibrahim

Ibrahim se po jezeru str`jela

Da ubije utvu zlatni krila

Iz jezera nešto progovara:

„Ne str’jelaj se, srma-Ibrahime,

Ovde nejma utve zlatni krila,

Već je ovde sirota divojka-

Pobigla je od grada od jada

Od velika straha maćehina

I bijenja ostarila babe.“

Govori joj srma-Ibrahime:

„Haj, divojko, jezeru na kraja,

Da te vodim mome bilu dvoru!“

Govori mu sirota divojka:

„Haj’ otalen srma-Ibrahime,

A ja volim u jezeru biti

Nego tvome bilu dvoru ići,

Tvoja bi me prikorila majka:

„Da s’ valjala ne bi došla sama!“

Pjesma kroz mitski motiv utve aktuelizira vječiti problem rodnih odnosa, sa akcentom na slaboj strani toga odnosa, a to je ženska, i gotovo arhetipskom jednostavnošću postavlja uvijek aktuelno pitanje odnosa društvo – priroda, pri čemu se sugerira to da je žena biće prirode a čovjek biće kulture. Pjesma je slika jednog vremena ali i, pošto je ženska po nastanku i senzibilitetu, izraz jednog stava, prema kojemu bezimena djevojka bježi „od grada od jada“ a bira prirodu, kao svoje prirodno stanište u kojemu će biti zaštićena od svakojaka zla.

Evo i jednog studentskog komentara: „Djevojka je zasigurno imala težak život i tragičnu sudbinu. Otišla je u prirodu i postala njen dio, jer je tu zaštićena. Ibrahim se zaljubio u njenu ljepotu i nedostižnost. Međutum, djevojka ne može poći za njim, jer nema porijeklo, ona je pobjegla od kuće, a to je nešto što se prvo gleda kod djevojke na udaju. Ime Ibrahim je simbolično, u značenju otac i zaštitnik, s obzirom da djevojka nije imala nikoga, on želi opravdati i ispraviti greške njene maćehe i oca. Ovdje se ogleda i naš postupak prema prirodi, koju uništavamo, a kasnije se pokajemo i nastojimo sve ispraviti jer od nje zavisimo.“ E. S. 

  1. mart 2020.

Korona mi je omogućila redovnost ispijanja jutarnje kahve, bez uobičajene žurbe, polahko i natenane. Uzimam dnevne namirnice i, zajedno sa dva kanistera turijske vode, penjem se na peti sprat kod roditelja, dodatno naoružan rukavicama i maskom. Moj babo i ja imamo bezbjednosne lozinke, dok otvaram vrata puštam mukle neartikulisane zvukove, nešto što bi se približno moglo zapisati kao „E-e“, nakon čega mora uslijediti isti takav odgovor s druge strane, što je garancija da je stambena teritorija slobodna i bezbjedna. Meni dodatni signal da su živi i zdravi.  „Nema zabušavanja, valja nama u Evropu“, započinjem uvijek na isti način uobičajenu komunikaciju, na šta babo redovno odgovara: „Valja, ako Bog da, a možda i dalje.“ Mama čeka da dođe na red i izbifla sve svoje boljke, koje je odbolovala od posljednjeg susreta. A onda babo čeka svoj red da pita kad ću u Turiju, kako bi se on mogao pripremiti (preskočiti lodix) i poći sa mnom da osposobi mlin. Mlin je bio njegovih ruku djelo, osim elektromotora i žrvnjeva, koji mu je bio glavna zanimacija od rata naovamo, sve dok nije slomio kuk. Od tada mlin čeka na njegovu čvrstu odluku da ponovo stane na noge i pokrene ga za nove meljaje. Ako ikome, njemu treba podignuti spomenik optimizma! Osamdeset i četiri mu je.

U 13:15 imam novi termin predavanja, ovaj put sa studentima moga odsjeka, a predmet je Svjetska književnost IV. Imali su zadatak da napišu eseje na temu vječito intrigantnog romana Stranac Alberta Camusa. Roman i njegov junak Mersault primjer su onoga u šta se pretvore društvo i pojedinac kada se odreknu ideje Boga, jedan od junaka Dostojevskog bi rekao: „Ako nema Boga, sve je dozvoljeno“. Sve je dozvoljeno, pa i ubiti zbog sunca, bio je zaključak naše online komunikacije, sa prešućenim a evidentnim aluzijama na naše vrijeme i sve šta preživljavamo danas.  Ovo je, ipak, samo dnevnik. 

  1. mart 2020.

U Turiji sam rođen i odrastao u kući od koje su ostale samo ruine, mada su moje slike vezane za taj period čvrste kao srebrenička Gradina. Oko kuće ima oko 8 dunuma zapuštene zemlje, već skoro tri godine niko ništa ne obrađuje. Korona mi je omogućila višak slobodnog vremena da se konačno počnem vraćati tamo odakle sam pošao – i stvarno i simbolički. Iskrčili smo jedan manji dio i uzorali, a ostalo ću polahko, sam, u danima koji dolaze. A time ću, nadam se, prokrčiti put do čvrstih i svijetlih zidina moga pamćenja…

  1. mart 2020.

Čitam prvo Đedovićeve pa onda i Kadrićeve dnevničke zapise u doba korone. Čitam na dušak, jer obojica pišu odlično i obojica su već afirmirani pisci. Bacam lajkove na tekstove, a onda mi se iznenada javlja Fahro sa prijedlogom da i ja napišem nešto slično. Pa ti lajkuj. Evo, pokušavam, sa zebnjom da neće biti dostojno standarda koje su Fajko i Meša postavili. U kući smo počeli izbjegavati konzumiranje cjelodnevnih informacija o virusu korona (jedan lingvista predloži ovaj naziv kao ispravniji od koronavirus). Pridržavamo se propisanih mjera, reducirali smo dnevne izlaske, ne izlazimo ni u vrijeme „političkog časa“ (moja mama ga tako zove) i pokušavamo sačuvati zdrav razum. Stoga žurimo što prije u Turiju na njivu, da krčimo i sijemo, nešto smo već bacili, nešto ćemo tek baciti u zemlju – da raste i prkosi ne samo koroni, nego i bezimenom virusu koji napada ljudski um.

Categories
Moja priča

HAK-ŠKRIJELJ

Piše: Sait Kačapor [1]

– Ot`oše, ot`oše svi!-setno je govorio Hak-Škrelj, ispuštajući sve gušće oblačiće dima pored mangala u kojem je zamirao žar.

– Da su nam bar sinovi bilji stariji od čora, pa da one idu za njima… No, sve jedno, dobar zet je ka’ brat! – usudi se da komentariše brižna supruga – Pljaka. 

– I one! Ot`oše, jedna po jedna, tijesna him bi Rugova, kao da tamo visu obešeni kolači,  drznu se Hak-Škrelj.

– Bogami nije zbog toga. Ot`oše sa našim narodom. Od ka’ se rasu narot iz Maljesije, te ostasmo odek na Rugovu, svi otoše. A čore – za svojim domom i porodom. Rasu se sve niz Dukađin, niz Metohiju… Ot`oše ka Pešteri… Ot`oše u župe. Kažu da su župe bogate i lijepe. Ko goj je oti`šo bolje mu je n’o u ove sućeske…

– Aman, ženo, jesilj’ pomahnitala! E, mislio sam da si pametnija, a ti međer, u tu glavu nšta nemaš! Pa hajde i mi da idemo! A kome ćemo zemlju, a `đe ćemo mal? Ko će tamo to da nam da’?