Piše: Faiz Softić
Često razmišljam:
Bože Veliki, da li sam bio svjestan koliko je moju majku boljelo kada sam kretao u svijet. Prvi put sa nepunih petnaest godina otišao iz Bihora u Bijelo Polje, pa ponovo sa 19 u vojsku, pa sa 21 u Sarajevo, pa onda rat, pa poslije rata Luksemburg…
Sjećam se: okrenuo bih se, a ona stoji pred kućom kao kip i gleda. Iza nje – nepregledne crnogorične šume i pokoji livadak; stajala je kao uokvirena slika na zidu. Sada jesam svjestan njenog bola, njenih suza, ali – da li sam tada bio?!
Doduše, nikada nije plakala pred djecom dok ih je ispraćala, ali sam je bio sviko: čim raspusti šamiju, znao sam – ona plače.
Bože, oprosti mi ako nisam bio svjestan njene patnje.
