Sead Husić[1]
Trebalo bi ne zabrinuta nego mirna lica naviknuti se na život koji se pamti: na vjetar, na gradove, na ljubav... Trebalo bi vidjevši stećak, pod snijegom, zastati – slušajući tišinu i ljude što zabrinutih lica žive, misleći o djetinjstvu koje živeći iščezava.
[1] Izbor iz knjige: Sead Husić, Časopisne pjesme, Lijepa riječ, Tuzla, 2020.
