Piše: Faiz Softić
Pošto prođosmo naplatnu rampu ispred tunela Sozina između Podgorice i plavoga mora, i pošto i ove godine upitah službenicu na naplatnoj rampi – je li otplaćen tunel? – Na što mi ona odgovori slično kao i prošle godine:
– Ne znam, a i da znam ne bih vam rekla, jer ja nisam zadužena da dajem informacije, već da naplaćujem prolaz kroz tunel – okrenuh se Satki: (Da se zna – Satka je moja supruga, i koja uvijek na moje pitanje – voliš li me? – odgovara potvrdno, a kada je upitam – koliko? – pogleda gore prema nebu)
– Hajde da se nešto dogovorimo – velim joj u trenutku kada smo bili negdje na polovini tunela čija su svjetla fiktala ispred naših očiju.
– Hajde – okrenu se i ona meni.
U tom njenom „hajde“ bilo je toliko topline dovoljno za stotinu kompromisa, a ne samo za ovaj koji bjeh spremio da joj ponudim.
– Kada dođemo dole i legnemo spavat, ako se pojavi kakav komarac, molim te, udri ga, ali mu ne prijeti i ne psuj ga, jer digneš toliku galamu da do zore poslije ne mogo zaspit. A i njega moraš razumjeti, pa čeka te cijelu godinu i ti bi da ga odmah usmrtiš… Ne znaš koliko je sretan kada te primijeti u svom letokrugu…
Ona se osmjehnu i mahnu glavom, a kao da reče – samo li ga vidim – moj je!
Stigosmo u Štoj. Lijep apartman. Satka veli da bi kuhinjica mogla biti veća, ali, sve u svemu, nije loše. I sam se složih sa ovom primjedbom. Prozori lijepo zamreženi da ne može ni pile od komarca proći, a kamoli komarac.
Malo kasnije, dole u samom lijevom ćošku, primijetismo rupicu.
– Mora da je ušao – zaključi žena i stade istresati zavjesu i razgledati svojim krupnim crnim očima plafon, ćoškove i zidove, ali od komarca ni traga, ni glasa; nema ga, ko kad ga nema… A onda zaključismo da je rupica na mreži nisko i da on leti visočije, te je sigurno promašio.
Legli smo oko ponoći, pokrismo se bijelim čaršafom. I taman kad naše disanje poče nadvisivati svaki drugi šum – zazuja. Oštri komarčev let prošao je iznad moje, pa iznad njene glave. Ko ga ne bi čuo?
– Evo ga, povikasmo uglas. Satka ustaje, pali svjetlo, uzima svoju crvenu papuču i ponovo svojim crnim krupnim očima kao refloktorima pređe svaki kutak sobe, ali komarca nigdje.
Ja šutim zalijepljen za dušek i Boga molim da Satka što prije okonča posao.
Prvo mu je sve skatarila, a u to sve ulazila je sva rodbina sa očeve i majčine strane, sve do devetog koljena. Pa sva jata po štojskim i ulcinjskim baruštinjama i havricima… Gnijezda i travke u kojima se skrivaju…
– Ustaj, veli mi, nagrdiće nas večeras; moramo ga pronaći…
Prerklinjao sam je da legne, pa ako se još jednom začuje – tražit ćemo ga do zore. Poslušala me, ali kiselo, mnogo više je voljela da sam joj se pridružio, pa da krenemo prebirat stvari po sobi, trest zavjese, pljeskat dlanovima, sve dok ne izleti odnekud insekat, a ona mu se prikrade kao mačka i pretvori ga u krvavu mrljicu.
– Lako je tebi, veli mi, oni tebe neće, kao da si u savezu sa njima, bješe zaustila još nešto da kaže pošto ponovo leže, ali se trznu iz sve snage i vrisnu da sam ustao, sjeo na krevet i s obje ruke uhvatio glavu.
– Peči me, sve mu po spisku, e sad ću ga uhvatit kad bi ga do Bojane tjerala. Vidi šta mi uradi – okretala je nogu i na svojoj lijepo oblikovanoj potkoljenici, po sredini lista, ukaza se rumenilo, a na sred mrljica krvi, sitna, kao jedva vidljiv ben.
Prvi sam ga primijetio – šutio je tačno na onom mjestu gdje se sastavljaju zid i plafon. Ubrzo ga i ona ugleda i krenu. Jedva sam čuo kako mu pomnje najmilije, dok mu se prikrada na prstima. Dođe tačno ispod njega i po prvi put u životu zažali što nije pedalj veća nego što jeste. U isti mah zamahnula je papučom i skočila. Podiže se bijela majica „Euro Šuntić“ u kojoj ponekad spava i ukazaše se brazgotine na stomaku, ostale od posljednje trudnoće, ali komarac, onako sit, lijeno poletje sa onog mjesta i kao helikopterčić prođe pored njene glave prema suprotnom zidu, gdje se i zaustavi. Ona se u panici okrenu za njim.
Jedan nula za komarca!
Ovo nije bio mali obični komarac, ovaj je ličio na vođu svih komaraca u Štoju i okolini. Da vam pravo kažem bio mi je simpatičan i moram priznati – navijao sam za njega; priželjkivao sam da se negdje ukrije do zore, a onda bi ga istjerali van, gazdu Mujka napomenuli da promijeni mrežu i to bi pitanje bilo riješeno, ali se Satka nije predavala. Željela je po svaku cijenu njegovu glavu; da mu se osveti i ponovo poletje za njim, ali on, i ovaj put, umače, te papuča uprazno pljasnu po zidu.
Dva nula za komarca!
E, sada sam javno ustao u njegovu zaštitu:
– Molim te, on je sada sit i sigurno više neće dirati nikoga, pusti ga i hajde lezi. Sutra ćemo ga istjerat, zamijenit mrežu i gotovo…
– Ti nisi normalan – dreknu žena – ako već nećeš da mi pomogneš, onda bar lezi i ćuti. Poslušao sam je, a ona je nastavila:
– Upamtišeć me, kunem ti se, nećeš mi umać da si trun, a ne što si tako butrav ko burence.
Utom zazuja blizu mojih ušiju i ona viknu: – Eto ga!
S obje ruke sam pokrio glavu, jer sam znao koliko mu je kivna i da će ga svom snagom sastaviti, pa makar bio i na mom uhu. I dok je ona sva bijesna skakala za njim on je lijeno aterirao dole prema stolu i nestao.
Tri nula za komarca.
Ležao sam a ona je sjedela na krevetu i čekala mrskog neprijatelja, sve dok se na posljetku ponovo odnekud ne podiže i ne zaustavi na zidu naspram nje. Bio je na mjestu kao naručen. Da sam mu mogao došapnuti – rekao bih mu da bježi sa tog mjesta i da traži onu istu rupu kroz koji je ušao i bježi svome jatu, ali – bilo je kasno… Pljasnu papuča i pod njom osta tamno crvena mrljica.
Satka je likovala:
– Eto ti, sad me peči! – govorila je i češala desnu potkoljenicu. Na zidu se polako širila ona mrlja od pomiješane njene i komarčeve krvi. U tom trenutku sjetih se svoje majke, Alah joj se smilovao, kada u kući moga brata Rasima u Podgorici, nekoliko mjeseci prije smrti, dok u lijevoj ruci prima infuziju koja će joj produžiti život, desnom udara muharicom i širi polje smrti oko svog kreveta. Ubijene i zgnječene muhe Anel hvata za mrtva krilcat i baca kroz prozor. Jedna crna mačka poskakuje ispod strehe i hvata ih prije nego što padnu na zemlju…
Cijele kolonije muha, toga ljeta, izlijegale su se oko Idrizove klaonice, nedaleko od kuće moga brata, izlijetale i napadale okolo. Skoro da nije bilo spasa, od ove leteće dihanije, ali je majka neumorno udarala…
***
Ponovo je zazujalo u našem apartmanu u Štoju. Ovo je već bilo ozbiljno i vrijeme da se sa iskrslim nevoljama obavijesti i gazda Mujko kojeg smo pozvali i koji je, na pragu našeg apartmana, bespomoćno uginjao ramenima, odlažući rješenje do novog dana…
I dok je Satka, u strahu da se zujalica ponovo ne zaustavi na nenoj nozi, prigovarala kako je bolje bilo da smo otišli u Španiju u grad Lloret de Mar, okrenuh joj se:
– A reci mi, molim te, kakvo bi nam to ljetovanje bilo na Crnogorskom primorju bez komatraca?
Sutradan Mujko je promijenio mrežu na prozoru.
Sljedećih večeri u našem apartmanu u Štoju vladao je savršen mir i samo je fleka na zidu od pomiješane Satkine i komarčeve krvi svjedočila da je prva noć na moru ovoga ljeta bila krvava i da je u redovima komaraca, u našem apartmanu, pala prva žrtva. Na sreću, bar u našem apartmanu, za tih desetak dana, i posljednja…
