Piše: Faiz Softić
Za pokoj duši Gordani
U ratu sam saznao šta je ranisan, i protivu koje bolesti se koristi. Ne sjećam se da sam ikada prije čuo za taj lijek.
U opkoljenom Sarajevu često sam se družio s Markom Vešovićem i to ću do kraja života čuvati kao svoje najljepše ratne, a i životne uspomene. Jer, nije lako objasniti kakvo je to zadovoljstvo imati uza se čovjeka koji toliko zna o književnosti, umije da sluša sagovornika, ima smisla za humor, razumije tuđu nevolju i ko zna šta se još sve dobroga krilo ispod kože našega Marka.
Danas, kada je ostao bez Gordane, koju sam doživljavao kao svoju sestru – naviru sjećanja kao zdenci… Evo jednoga:
Godina je 1993. Zima je da grđa biti ne može. Nema vode, nema struje, a stisko mraz i sve se ukočilo kao rog. Toga dana na položaju na Čolinoj kapi, na Trebeviću, bio sam cijeli dan u rovu sa Veljkom, jednim od svojih najboljh ratnih drugova. Strašno ga je bolio čir. Savio bi se u klupko, tiho ječao, a ja nisam mogao da mu pomognem. Ćoso, naš ratni drug, odnekud je donio nekoliko tabli biskvita i on je to grickao, hrštalo je pod zubima kao da grize striješ, ali mu nije bilo puno bolje. Jest ga nakratko popustilo, i on se čak u trenutku i nasmijao, ali su naišli novi talasi bolova, i on ponovo zaječa kao ranjen.
Bili smo bespomoćni; i on i ja…
Tačno u sedam naveče, kao po običaju, došla nam je smjena i mi krenusmo utabanim stazicama između borova prema naselju Bogoševac. Tu smo se hvatali asfaltne džade i silazili u grad.
Veljka je i dalje boljelo, pio je vode na česmi pod Bistrikom, i tu smo se nadali da će mu pomoći, ali nije…
Njegov stan bio je na samom dnu Bistrika, ondje odakle tačno počinje jezgro staroga grada. Vedran i Sabina nas dočekaše zabrinuti, a kada vidješe Veljka bijelog kao mejt, znali su da ima napade čira i Sabina istoga časa poče plakati:
– Nestalo nam je ranisana – govorila je i užurbano spremala čaj od travki koje bješe sa komšinicom Halidom brala iznad Mahmutovca, osušila ih i spremila za ne daj Bože…
– Vjerujem da ima kod Marka ranisana – sjetih se – sada ću svratit i ako bude bilo – donosim.
Vedran, dvanaestogodišnji dječak, sin Veljkov i Sabinin, skoči: – Idem i ja sa tobom – bio je odlučan.
– Ne! – usprotivi se Sabina.
– Pa neka i ide – veli Veljko, a Sabina pogleda prvo u mene, pa u Vedrana, i, na kraju, Veljka…
– Noć je, i zima je…
– Neće mi biti hladno, obući ću se – Vedran se već uvlačio u toplu zimsku jaknu iz čijeg rukava izvadi crnu kapu i navuče je preko ušiju:
– Eto – veli mi – možemo…
Krenusmo kraticom prema komandi Unprofora, presjekosmo park i nađosmo se u samom centru grada. Tu i tamo žmirka po koje ulično svjetlo. Prođosmo plato ispred robne kuće “Sarajka“, dođosmo do Predsjedništva i skrenusmo desno u park pred Jugobankom. Rijetko koga srećemo. Sa Vedranom pričam kao sa odraslim čovjekom…
Bože, kako ta djeca brzo sazrijevaju u ratu. Ono o čemu pričaju su posve životne priče i nemaš utisak da razgovaraš sa djetetom. Pita me:
– Kada će se završiti rat?
– Ubrzo – odgovaram mu da ga utješim, a i sam znam da neće ubrzo i da kraj nije ni na vidiku.
– Dobro je, večeras ne padaju – veli mi, i ja znam da on to misli na granate.
– Ni sinoć nisu puno padale – bilo je samo par detonacija gore kod Sedam šuma… Govori to Vedran, a kao da govori o padanju grada, ili kiše. Glas mu zvonak i mio… Imamo još pedesetak metara do Markove zgrade, Vedran me uhvati za ruku i zabrinuto podiže glavu prema meni…
– A šta misliš – hoće li imati ranisana kod Marka?
– Vjerujem da hoće…
– A je li ga boljelo puno danas? – misli na svoga oca.
– Pa i nije puno – kažem mu, a kao da tim odgovorom hoću da mu ublažim sve one današnje muke…
– Uh, kako ga zna nekada zaboljeti – veli, a to njegovo “uh” odlijegnu između načičkanih zgrada u ulici Danijela Ozme. Vidimo Markov prozor, i terase kao veliki džepovi na vojničkim šinjelima.
– Onaj prvi balkon je Markov – velim mu, a on zastade:
– Vidi, pa kod Markana ima struje – obradova se dječak kao da je ugledao kraj rata.
Ulazimo u zgradu, već je toplije. Iako ima struje – kucam, po navici. Ivana nam otvara, ona je tu, Vedranovih godina. Prvi put se vide. I sa Gordanom se prvi put sreta. Marko mu je poznat; on je već nekoliko puta dolazio kod Veljka na šah. Gori svjetlo i svaka se stvar u kući primjećuje u svom punom obliku: rafovi sa knjigama, kompjuter, gomile papira okolo, dole kod vrata leži Linda… I radost, obradovali nam se jesu, i to svi, čak i Linda…
Vedran sjede, sastavi ruke pa ih ispruži između koljena. Pričam im kako je Veljka danas na liniji užasno bolio čir, a nestalo mu lijekova. Marko ustaje i poče prevrtat po kutijama s tabletama – traži ranisan. Vedran se, kao veliki čovjek, okreće njemu:
– A kako ste vi, čika Marko? – Marku se pojavi smiješak na licu, ali zaokupljen traženjem ranisana, ili što nije očekivao ovo pitanje, jedva odgovori – dobro je… pa ga pogleda.
Gordana bješe krenula prema kuhinji – tamo se, u danima neimaštine, uvijek ponešto znalo naći za nas koji smo navraćali – pa kada ču Vedranovo pitanje – prvo pogleda u njega, a onda u mene:
– Sav je dijete… veli kroz radostan osmijeh i nastavi prema kuhinji.
Marko je odvojio dvije table ranisana, smjesti ih u kutijicu i pruži Vedranu.
– E hvala vam, čika Marko – zavuče ih u unutrašnji džep svoje jakne i još jednom spolja tapnu, kako bi bio siguran da je već obavio zadatak.
Svojim gracioznim hodom Gordana se vrati iz kuhinje noseći nekoliko hurmi na tanjiru. Neko joj donio. Sve mi se čini da je rekla kako joj je to donijela Azra, a njoj zet, a zetu dao neki Turčin uposlen kod unprofora…
– Uzmite – veli nam i mi uzesmo te dženetske plodove usred rata u kući Markovoj.
***
Vedran i ja ustadosmo, znali smo da Veljka krvnički boli, pozdravismo se sa Ivanom, Gordanom i Markom, pa ponovo, iz tople osvijetljene sobe, ukoračismo u hladnu noć. Pred Predsjedništvom, skoro na onom istom mjestu, gdje me pri dolasku pitao kada će stati rat, Vedran me uhvati za ruku.
– Vrati ću se sam, nema potrebe da me pratiš – veli mi. Nisam htio ni da čujem; bila je noć, zima, grad polumračan… Tu i tamo promakne poneka ljudska prilika, ali je Vedran bio uporan:
– Molim te, pusti me da se sam vratim. Biraću osvijetljene ulice…
– Malo ih je osvijetljenih, Vedrane; ne mogu te pustiti…
– Ali… molim te – bio je uporan.
Odustao sam. Poljubih ga u kapu na glavi i skrenuh na desnu stranu prema Gorici, gdje sam stanovao, a on nastavi sam.
Sutradan, Veljko mi reče da smo ga Vedran i ja spasili. Marka, pritom, nije ni pomenuo.
Evo, više od dva mjeseca, Gordane nema. Marko živi sam na drugoj adresi, negdje na Trgu Heroja, ili tu negdje. Ivana u Samoboru, blizu Zagreba, predaje muziku. Vedran, Sabina i Veljko su i dalje u Sarajevu. Vedran je odavno diplomirao na Pravnom fakultetu i radi u advokatskoj kancelariji svojih roditelja. Ja već preko dvadeset godina živim na relaciji Sarajevo – Luksemburg. Ovo pišem na obali Sredozemnog mora u španskom gradu Loret de mar, gdje sam na odmoru.
Nedavno sam bio na sajmu knjiga u Sarajevu i dok sam sa Sajom i Hadžemom pio kafu u jednom od bifea blizu sajamske hale, neko mi spusti obje ruke na ramena. Okrenem se kad ono Sabina, a pored nje Vedran i njegova djevojka. Ne upamtih joj ime. Sa svima se izljubih i promijenismo nekoliko bratsko-sestrinskih toplih rečenica… I obećah da ću im navratiti. Obećah, ali ne odoh…
I dan-danas, svježe su mi slike iz Markove osvijetljene sobe i pamtim svaku izgovorenu riječ, a ponajviše Gordanin osmijeh i – sav je dijete!
Ni danas, poslije više od dvadeset godina, ne mogu sebi da odgovorim na pitanje – kako sam mogao pustiti Vedrana da se, zamračenim ulicama Sarajeva, usred rata, po ciči zimi, vrati sam?
Kako?
( Iz knjige priča Mutna voda)
