Piše: Admir Muratović, direktor Biblioteke “Behram-beg” u Tuzli
Sažetak
Arapski jezik jedan je od najznačajnijih i najzastupljenijih svjetskih jezika, a svakako je najvažniji živi semitski jezik. Sačuvao je mnoštvo prasemitskih karakteristika, te je kao takav, veoma značajan za semitistiku, ali i za lingvistiku, općenito.
Naši dodiri s arapskim jezikom sežu daleko u prošlost. Želje i interesovanje za proučavanje ovoga jezika nikada nije nedostajalo. To interesovanje se još više povećalo našim sve češćim i čvršćim vezama s arapkim svijetom.
Arapsko-bosanski rječnik profesora Teufika Muftića od izuzetne je važnosti za izučavanje arapskoga jezika na ovim prostorima.
Po broju jezika čiji je leksik obrađen, rječnik profesora Muftića spada u dvojezične rječnike; obrađuje leksik arapkog kao izvorišnog jezika, odnosno bosanskog kao odredišnog jezika jezika.
Po opsegu, odnosno broju obrađenih leksema ovaj rječnik spada u velike rječnike.
Rječnik pripada općejezičnoj kategoriji rječnika.
Pored jezičnih, rječnici mogu biti i enciklopedijski koji se po opsegu dijele na enciklopedije i leksikone, a po sadržaju na opće i posebne.
Kanonski oblik arapskih imenica je nominativ singulara, a kod glagola to je 3. lice singulara perfekta.
Sa svim svojim karakteristikama, ulogom koju ima u izučavanju arapskoga jezika na ovim prostorima, arapsko-bosanski rječnik profesora Muftića predstavlja izuzetan doprinos našoj domaćoj leksikografiji.
Ključne riječi: leksikografija, rječnik, leksik, polazišni jezik, odredišni jezik, lema, odrednica, leksikografska definicija, kanonski oblik
- Uvod
Cilj ovoga rada jeste predstaviti opće leksikografske karakteristike arapsko-bosanskog rječnika profesora Teufika Muftića (1918 − 2003).
Rad počinje prikazom naših kontakata s arapskim jezikom, odnosno arapskim svijetom, te predstavljanjem izvjesne porblematike u njegovom studioznijem izučavanju. Zatim je data jedna opća definicija leksikografije i rječnika, te je izvršena njihova klasifikacija. U produžetku rada nakana mi je precizirati kojim vrstama rječnika pripada rječnik koji obrađujem, uzumijaći u obzir različite kriterije, općepoznate u leksikografskoj nauci: sadržaj, obimnost, broj jezika čiji se leksik obrađuje itd.
Navodeći konkretne primjere iz Rječnika, pokušat ću predstaviti one najvažnije elemente kako iz dijela polazišnog jezika (arapski), tako i iz dijela odredišnog jezika (bosanski).
- Naši kontakti s arapskim jezikom
Arapski jezik jedan je od najznačajnijih i najzastupljenijih svjetskih jezika, a svakako je najvažniji živi semitski jezik. Sačuvao je mnoštvo prasemitskih karakteristika, te je kao takav, veoma značajan za semitistiku, ali i za lingvistiku, općenito. Istina da je ovaj jezik svoju ekspanziju doživio s islamom koji mu je obezbijedio i višestoljetnu egzistenciju, sve do dan-danas. Međutim, arapski jezik se vrlo brzo iz karaktera strogo vjerskog jezika preobražava u svjetski jezik; postaje nosiocem islamske kulture i civilizacije. Veliku zahvalnost ovome jeziku duguje i evropska nauka, odnosno evropska renesansa. Evropljani su se, na primjer, s grčkom filozofijom upoznali posredstvom ovog jezika. I dan-danas Evropljani koriste mnoštvo riječi arapskog porijekla u svojim jezicima.
Njegov utjecaj protegnuo se i na naš jezik. Veliki broj naših turcizama, ustvari su orijentalizmi. Značajan dio naše kulturne baštine nastao je na ovom jeziku. Dakle, naši dodiri s arapskim jezikom sežu daleko u prošlost. Želje i interesovanje za proučavanje ovoga jezika nikada nije nedostajalo. To interesovanje se još više povećalo našim sve češćim i čvršćim vezama s arapkim svijetom.
Međutim, velika je nesrazmjernost između duge i bogate tradicije izučavanja arapkog jezika kod nas i onoga što je učinjeno, u naučnom pogledu, za njegovo temeljitije izučavanje. To važi i za njegovu gramatičku obradu, a pogotovo za onu koja se tiče leksikografije. Mali je broj udžbenika, gramatika, vježbanki i rječnika pripremljenih za studioznije izučavanje ovog jezika.
Naime, sve do druge polovine prošlog stoljeća mi nismo imali niti jedan arapsko-bosanski rječnik (arapsko-srpskohrvatski). Naši arabisti koristili su Baranov arapsko-ruski rječnik, ili, pak, Wherov arapsko-njemački rječnik. Zamislimo samo poteškoće dok se dođe do značenja jedne arapske riječi na našem jeziku, a da ne govorimo o semantičkim pomacima koje se dese dok, recimo, jednu riječ sa arapskog prevedemo na ruski, a zatim na bosanski jezik.
Prvi se na rješavanje spomenute problematike usudio profesor Teufik Muftić, odlučivši da radi na prvom obimnijem, temeljetijem, integralnom arapsko-srpskohrvatskom rječniku.[1] Na jedan takav težak, mukotrpan i iscrpan posao i mogao se usuditi samo neko sa osobinama kakve je imao profesor Muftić. Oni koji su imali čast da ga poznaju, kažu da je bio izuzetno precizan, temeljit, uporan, i naravno, prije svega obrazovan.
Na ovome projektu radio je petnaest godina, koristeći pri tome veliki broj tada postojećih rječnika vezanih za arapski jezik, te gotovo svu literaturu vezanu za leksikografsku nauku, općenito.
Nama je ostavio veliko blago, a i sebi i nama dokazo da francusko-talijanski filolog i erudita Joseph Justus Scaliger (1540-1609) nije nimalo pretjerao kada je rekao kako najgore kriminalce ne bi trebalo ni kažnjavati prisilnim radom ni pogubljavati, nego da bi ih trebalo osuđivati da sastavljaju rječnike, jer da su svi napori i muke uključeni u taj posao. [2]
- Predmet proučavanja leksikografije
Jedna opća definicija za leksikografiju bila bi da je to umijeće sasatavljanja i pisanja rječnika (<grč. lexikon – (knjiga) riječi + graphein – pisati) , a oni koji se bave tim poslom nazivaju se leksikografima.
Rječnik predstavlja samostalni popis i pojašnjenje značenja leksema u obliku knjige. Po broju jezika čiji je leksik[3] obrađen, rječnici se dijele na jednojezične, dvojezične, trojezične itd.
Jasno je da rječnik profesora Muftića spada u dvojezične rječnike; obrađuje leksik arapkog, odnosno bosanskog jezika.
Osnovni cilj pisanja ovakvih rječnika, općenito, jeste uspostaviti vezu između leksičkih jedinica jednog jezika s leksičkim jedinicama drugog jezika koje predstavljaju semantički ekvivalent.
Jezik s kojim se povezuju leksičke jedinice drugog jezika naziva se polazišnı ili izvorišni, a jezik čije se leksičke jedinice povezuju s prvim naziva se odredišni jezik. Tako bi u ovom slučaju izvorišni ili polazišni jezik bio arapski, a odredišni bosanski.
- Klasifikacija rječnikā
Po opsegu, odnosno broju obrađenih leksema ovaj rječnik spada u velike rječnike. Pored osnovne građe savremene pisane riječi, sadrži i obiman izbor riječi iz starijeg perioda od kojih su mnoge već izašle iz upotrebe, ali su nužne za razumijevanje tekstova izuzetno bogate starije, nama dostupne arapske literature.
Arapsko-bosanski rječnik pripada općejezičnoj kategoriji rječnika.
Pored jezičnih, rječnici mogu biti i enciklopedijski koji se po opsegu dijele na enciklopedije i leksikone, a po sadržaju na opće i posebne.
I jezični rječnici mogu biti posebnog ili specijalnog karaktera u kojima se obrađuju leksemi određenog leksičkog sloja (Rječnik stranih riječi, Rječnik muslimanskih lijepih imena, Rječnik rodbinskih veza itd.), ili su u takvima obrađeni svi ili neki odabrani stručni nazivi ili termini (Filozofski rječnik, Rječnik religijskih termina, Rječnik književnih termina itd.)
- Struktura i sastav arapsko-bosanskog rječnika
Iako ima i lijevu latiničnu naslovnu stranu, Rječnik počinje s desne strane i koristi se shodno zahtjevima arapskog pisma; s desna na lijevo. Na nekoliko stranica poslije lijeve latinične naslovne strane dati su predgovori za svako od dosadašnjih njegovih izdanja.[4] Zatim slijedi uvod za posljednje izdanje, tabelarni prikaz arapskog alfabeta s transkripcijom arapskih glasova, kratice i znakovi u arapskom tekstu, kratice u bosanskom tekstu i korištena literatura. Na njegovom početku s desne strane dat je uvod na arapskom jeziku.
Riječi u ovome rječniku redane su prema izvorišnom jeziku, kako je to, ustvari, i uobičajeno kod svih dvojezičnih jezika. Prvo su, s desne strane, dati arapski korijeni poredani prema arapskom alfabetu, a s lijeve s trane nalaze se njihovi semantički ekvivalenti u odredišnom, bosanskom jeziku.
- Leksikografke karakteristike arapko-bosanskog rječnika
Riječ koja se objašnjava u rječniku, odnosno za koju se nudi semantički ekvivalent u odredišnom jeziku naziva se natuknica ili lema ( grč. lemma – ono što je primljeno). Oblik natuknice ponuđen u rječniku naziva se kanonski oblik. Kod nekih vrsta riječi kanonski oblik je i jedini oblik koji imaju.[5]
Kanonski oblik arapskih imenica je nominativ singulara, a kod glagola to je 3. lice singulara perfekta.[6] Osnovni podaci koji se, obično kraticom ili posebnim znacima, daju odmah iza leme nazivaju se odrednice. Njih ima nekoliko vrsta i, uglavnom, pružaju informacije o nekim gramatičkim kategorijama riječi, njenom porijeklu itd.[7]
Nakon odrednice navodi se leksikografska definicija leme kojom se objašnjava njeno značenje u odredišnom jeziku. Kroz jedan primjer vidjet ćemo odnos lekseme, njenog kanonskog oblika, odrednice i leksikografske definicije u rječniku koji predstavljamo;
Kitabun ğ kutubun, kutbun > knjiga[8] كِتاَبٌ ج كُتُبٌ,كُتْبٌ < knjiga
Kitabun – kanonski oblik inenice , ğ-odrednica (skraćenica od ğam’- množina)
Kutubun, kutbun – množina navedene lekseme
Knjiga – leksikografska definicija
Inače je svaki novi korijen u arapko-bosanskome rječniku naznačen zvjezdicom (*).
Unutar pojedinog arapskog trokonsonatskog korijena najprije dolaze glagoli, i to oni iz prve vrste. [9]
6.1. Princip poretka leksema u arapskom dijelu Rječnika
Iza prve glagolske vrste navode se i proširene (izvedene) glagolske vrste kojih, inače, ima 15. Međutim, navode se samo one vrste koje se konkretno javljaju kod određenog glagola. Teoretski bi se svaki glagol mogao uklopiti u paradigme svih proširenih glagolskih vrsta, ali ne i praktično; od jednog glagola se, uglavnom, u jeziku koristi 5-6 proširenih vrsta.
Nakon izvedenih glagolskih vrsta navode se neki rijetki glagolski oblici, a zatim i imenski koji su derivirani od trilitera.[10]
Za svaki glagol, bilo da se radi o prvoj, osnovnoj, ili proširenoj vrsti, naznačeno je da li je tranzitivan ili nije. Ako je tranzitivan, precizirano je da li je njegov objekt živo biće ili predmet, ili, pak, može biti oboje. Ako je intranzitivan, navedeni su svi mogući prijedlozi s kojim se pojedini glagol koristi, i, naravno, koje značenje ima sa svakim od navedenih prijedloga.[11]
سَأَلَ ه,عن pitati –
ه > prvi, direktni objekat (živo biće)
Glagol na drugi, indirektni objekat prelazi posredstvom prijedloga عَنْ.
Muhamed je pitao Ahmeda za njegovog brata. > مُحَمَّدٌ سَأَلَ أَحْمَدَ عَنْ أَخِيهِ.
Nakon glagola navedeni su i svi imenski oblici po arapskom alfabetu: imenice, infinitivi, participi, pridjevi i brojevi.
Kod imenskih oblika nisu navođene one uobičajene gramatičke kategorije za koje se smatra da bi ih trebao znati onaj koji se koristi ovim rječnikom, odnosno onaj koji se bavi arapskim jezikom, općenito; pravilna množina oba roda, oblik dvojine imenica i pridjeva, uobičajeni oblici ženskog roda itd.
Navođeni su samo oni oblici imena koji ne dolaze po nekom ustaljenom, općepoznatom gramatičkom kalupu. Tako se, na primjer, navodi oblik nepravilne množine kod imenica koje nemaju pravilnu množinu.[12] Muški rod u arapskom jeziku se očigledno razlikuje od ženskog. Međutim, kada neka imenica muškog roda ima nastavak za ženski rod ة onda je takva imenica obilježena kraticom ذ ( namjesnik – خَلِيفَةٌ ).[13] U suprotnom slučaju, kada imenica, odnosno pridjev ženskoga roda nemaju sebi karakterističan nastavak za ženski rod, iza nih je stavljena kratica م ( nerotkinja – عَاقِرٌ).[14] Postoje slučajevi kada neka imenica može biti korištena i u jednom i u drugom rodu ( imenica bol u našem jeziku ). U tom slučaje se iza imenice navodi kratica س.[15]
- Neke od karakteristika bosanskog dijela Rječnika
Značenja arapskih glagola u bosanskom dijelu Rječnika redovno su data samo u infinitivu, osim u posebnim frazama, izrazima, poslovicama, anegdotama kada je upotrijebljen onaj glagolski oblik koji odgovara arapskom obliku glagola koji se prevodi u konkretnoj situaciji.
دَعَا – zahtijevati, tražiti دَعَاهُ اللَّهُ إِلَى جِوَارِهِ. – Bog ga pozvao sebi / tj. umro je/
Riječi s bliskim ili istim značenjem, bilo da se radi o glagolima ili imenskim riječima, u bosanskom jeziku odvojene su zarezom (,), dok su tačkom i zarezom (;) odvojene riječi sasvim različitog značenja iste riječi ili izraza u izvorišnom, arapskom jeziku.
Odlučan, čvrst, postojan, energičan, pametan, mudar; oprezan حَازِمٌ ج أَحْزَامٌ
Okrugle zagrade u odredišnom jeziku uglavnom su korištene kako bi označile da neki dio riječi, izraz ili cijela rečenica nisu nužni; po volji mogu biti zadržani, ali i ispušteni, npr.: karavan(a), (po)kraj itd.
U kosoj zagradi, pak, data su različita objašnjenja i dopune značenja prethodne riječi, izraza ili čitave rečenice; neopoziva /ostavaka/, rudnik /zlata, srebra/ itd.
Zbog preciznijeg pojašnjenja mnogih naših domaćih riječi ili zbog uopće nepostojanja ekvivalenta u našem jezku za riječ iz polazišnog jezika, korišten je i nemali broj stranih riječi (posebno iz oblasti nauke i tehnologije). Među njima je i izvjestan broj arabizama, odnosno orijentalizama, općenitio, zbog njihove velike korištenosti u našem jeziku, te zbog njihove apsolutne nezamjenjiovosti u pojedinim situacijama.
- Zaključak
Rad profesora Teufika Muftića na arapsko-bosanskom rječniku predstavlja jedan značajan doprinos našoj domaćoj leksikografiji. Petnaest godina rada na ovom rječniku i nije mnogo ako se uzme u obzir da se pred ovako zahtjevan posao našao jedan čovjek – a to inače radi ekipa ljudi (instituti za jezik), te tako bio primoran da sam prebrodi to ,,duboko more bez obala”. A koliko je to uistinu težak posao potvrđuje činjenica da je za izvjesni broj velikih svjetskih rječnika na početku planirano 20-ak godina, a na kraju je potrošeno još mnogo više; holandski rječnik (Woordenboek der Nederlandsche Taal) – planirano 25 god., a stvarno je potrošeno čak 65 god.[16]
Ono što je karakteristično za ovaj rječnik jeste činjenica da je tekst izvorišnog, arapskog jezika zasnovan na principu nizanja arapskih korijena koji su poredani shodno arapskom alfabetu. Dakle, da bi se našla neka riječ u ovom rječniku, nije dovoljno samo poznavati arapski alfabet, nego je nužno prepoznati stvarni korijen tražene riječi. A da bi se to bilo u stanju, neminovno je biti i poprilično dobar poznavalac arapskog jezika.
Prva dva izdanja ovoga rječnika, nastala u bivšoj državi, bila su organizirana u dva toma i pisana su rukom zbog nepostojanja instrumenata za kucanje arapskih slova u to vrijeme.
U posljednja dva izdanja sadržaj Rječnika sažet je u jedan tom i kompjuterski je štampan čime je uveliko olakšano njegovo korištenje.
Rječnik profesora Muftića uveliko je olakšao izučavanje arapskog jezika na našim prostorima, na različitim nivoima, i doprinio je lakšem i studioznijem proučavanju svih vidova arapske kulture kao što su književnost, umjetnost, filozofija, religija, sociologija itd.
- Literatura
- Zgusta, Ladislav, Priručnik leksigografije, Svjetlost, Sarajevo, 1991., str. 116.
- Samardžija, Marko, Leksikologija s poviješću hrvatskoga jezika, udžbenik za 4. razred gimnazije, Školska knjiga, Zagreb, 1995.
- Kaleši, Hasan i Buhi, Kamil, Srpskohrvatski-arapski rječnik, I izdanje, Sarajevo, 1988.
- Karaman, Nurko, Arapsko-bosanski rječnik, Bemust, Sarjevo, 1997,
- Janković, Srđan, Arapski izgovor s osnovama arapskog pisma, Svjetlost, Sarajevo, 1987.
- Muftić, Teufik Arapsko-bosanski rječnik, III izdanje, El-Kalem, Sarajevo, 1997.
[1] Odredišni jezik prva dva izdanja ovoga rječnika bio je srpskohrvatski, a u posljednja dva izdanja, nastala nakon osamostaljenja naše države, odredišni jezik je bosanski.
[2] Marko Samardžija, Leksikologija s poviješću hrvatskoga jezika, udžbenik za 4. razred gimnazije, Školska knjiga, Zagreb, 1995.
[3] Ukupan broj leksema jednog jezika.
[4] Prvo izdanje priređeno je 1973. god., drugo izdanje 1984., treće izdanje 1997. i četvrto izdanje 2008.
[5] U bosanskom jeziku to su riječi tipa prijedloga, veznika i sve ostale nepromjenjive vrste riječi, dok su to u arapskom jeziku riječi koje pripadaju trećoj velikoj grupi riječi – čestice ili partikule (prijedlozi, prilozi, veznici i uzvici). Pored navedene skupine riječi, u arapskom jeziku postoje još dvije takve skupine; imena i glagoli.
[6] Ladislav Zgusta, Priručnik leksigografije, Svjetlost, Sarajevo, 1991., str. 116.
[7] Marko Samardžija, Leksikologija s poviješću hrvatskoga jezika, udžbenik za 4. razred gimnazije, Školska knjiga, Zagreb, 1995.
[8] Pri latiničnom pokušaju prenošenja arapskih riječi korišten je DMG sistem ili ZDMG sistem ( skraćeno od Deutsche Morgenländdische Gesellschaft – Njemačko istočnjačko društvo, odnosno Zietschrift… Časopis… tog društva) koji predstavlja naučnu transkripciju, sa internacionalnom vrijednošću.
[9] Većina arapskih leksema su trokonsonantskog karaktera (trilitere), mada ima i onih, ali sasvim rijetko, koji imaju manje, odnosno više korijenitih suglasnika.
[10] Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, III izdanje, El-Kalem, Sarajevo, 1997.
[11]U arapskom jeziku posebno je bitno da za svaki glagol, sa svim njegovim prijedlozima, bude data jasna leksigrafska definicija. Jer se dešava da jedan te isti glagol sa različitim prijedlozima ima i različiti značenje, čak, ponekad, i sasvim suprotna značenja.
[12] U arapskom jeziku postoji 20-ak paradigmi na koje dolazi oblici razlomljenog (nepravilnog) plurala.
[13] ذ kraćenica od ذكرšto u arapskom jeziku označava muški rod.
[14] م sraćenica od مؤنّث što u u arapskom jeziku označava ženski rod.
[15] س skraćeno od المستوى kojim se ooznačava da pojedina imenica može biti i muškog i ženskog roda.
[16] Ladislav Zgusta, Priručnik leksigografije, Svjetlost, Sarajevo, 1991., str. 324.