Piše: Sead Husić
U ovoj priči[1] našega junaka zatičemo na verandi kako otpuhuje dimove, gleda u daljinu, u sunčeve zrake kojima se raduje kao malo čemu. Njegovo tijelo sada se ničemu ne nada, izuzev nekoliko sretnih dana, u starosti kao u mladosti, tražeći po sebi ili u sebi onu nit koja ga spaja, kojom se okružuje, trpeći sada život i svoju, sada mu je jasno, jednodimenzionalnost koju na verandi, pod strehom, ošuti kao jekom, što se, onda, u mladosti mu čula i bila jaka, snažna, pucajući od sebe same.
Jeke danas nema!
On bi sada, često, ako bi naišao na kakva prijatelja iz iščeznutoga života (a nailazio je), pitao kako ga vide onda kada je na sebe zaboravljao: je li iščeznulo i njihovo sjećanje na njega? Je li, mislio bi, bio ono što je mislio da jeste, ili, može biti, da se njegova percepcija svodila na želju da bude ono što su drugi željeli od njega. Danas, ili sada, zna da nikada se nije mogao opredijeliti za ono što jeste, jer jeste, a mogao se opredijeliti za ono što su drugi željeli od njega da bude…
Njegov govor je postao nijem i nagluh. U očima, ako se ovaj put pripovjedač nije prevario, iskri sve ono što je bio, a nije mogao o tome govoriti. Melanholija, koja mu se često i u mladosti javljala, u nijemim danima uzimala je podosta od njega. Oronuo i sjetan, zaboravivši na sebe, okom je jednim gledao, misleći gdje sam, kud sam i šta sam bio? Poslije toga, minutu-dvije, praznina, nijemost i tišina ista ona koja ga je primorala da ošuti svoju čeznutljivost. Sve mu je bilo, poprilično, pobrkano: ispremještano s jednoga na treće mjesto. Čitav život stao mu je, eto, poteško je povjerovati, u to jedno oko. Oko, koje sada pod verandom, gledajući malo u sebe, malo u mačora, koji lovi miševe, igrajući se s njima, uviđa da je i njegov život bio jedna igra.
Ovdje ćemo malo zastati. Onaj koji gleda u njega sada ovakva kakvom se nije nadao može se desiti da bude, bez imalo ironije, pomalo dosadan onima koji nisu u prilici gledati u čovjeka, oronula i nijema, dremljiva i čeznutljiva, što na verandi, jednim okom, gleda u mačora, ne pitajući se, pri tome, je li namjesto mačora mogao biti i mačak, odnosno mačka. Mačorkasto, onaj koji pripovijeda bi reci, više je odgovaralo njegovu uhu. Sunce s početka priče malo se pomjerilo. Govoreći o čovjeku koji jednim okom gleda, zaboravivši na sunce koje se otkotrljalo duž neba ili obronaka koji su nadvisili sve, izuzev sunca, što ljetos na pola puta u zimu već biva zašlo i poleglo poput noći, pripovjedač je, s obzirom na trajanje zimskoga dana, postao uzbuđeniji, želeći da pogleda čovjeka s više strana. Uspavan sobom i tim promrzlim suncem što se pomjera iz časa u noć, čovjek koji sjedi na verandi okružen je snijegom – tihim i prozaičnim, poput kakva stiha ili pasaža, dobro podebljana, iz ruskih romana koji, opisujući ljudsku nijemost, govore o tišini onih ljudi što u mrtvom domu bivaju živi i gledaju na svoju slobodu. Sloboda, runeći se, svakim danom biva bliža. Nekome od onih koji su u tom, naprimjer, sibirskom romanu zapeli kao u kakvoj priči sloboda biva san, bijel i promznut, poput snijega koji na mjesečini u sibirskoj noći svjetluca novogodišnjim ukrasom i stvara iluziju.
Iluziju?!
Iluzija, mislio bi taj sada čeznutljivi čovjek, je varka sama po sebi i kao takva je igra, ista ona koju sam, ne znajući, igrao; bio od onih koji su iluziju živjeli… a bolje je spaliti iluziju, nego sve vlade, kancelarijske miševe, zavičajne oportuniste, malograđanske intelektualce, cinične čaršijske bubašvabe koji, i prije vremena, postanu herbarij, ukoričen i arhiviran među policama. Sve je to, rekao bi on, dok još dim, kolutajući, nije se odmotao do kraja, jedna zabluda: privid i laž kojom sam svjedočio u svojoj punoj i istinskoj zanesenosti nad životom, koji prolazi, nestaje u kovitlacima historije, ne imajući na kraju neki smisleni red? Boraveći u tom prostoru, birokratiziranom ozračju, policama sa strane i problemima koji su čekali na razrješenje, nisam mogao vidjeti sebe kako popunjavam onu rupu koja bi i bez mene bila popunjena. Ne znam danas na šta više sličim? Čovjeku koji je gurao svu tu laž, birokratiju i ideološki ukras na prvo mjesto, želeći od svega izvući za sebe sve ili sam i sâm, zapravo, jedna emotivna ad acta, ostavljena na verandi da čami i čeka koji radostan trenutak, dok sunce ljetos na pola puta zimi već biva zašlo, i ne razumijem sada kako to prije nisam primjećivao. Moja neosjetljivost na sve to što je bilo stiže me i prije no što otkolutam dimove… Kako sam znao, sada je čovjek na verandi već zanesen sobom (to je ono što je mogao primijetiti pripovjedač), ne mareći za druge, pod maskom lažnoga ideologa, dobrotvora i čovjeka koji je znao što drugi su potiho, u sebi, dok ih niko ne vidi pričali, nasmijati se i, koristeći se svojom pozicijom, jednu po jednu (zvao sam ih mačkama ili tako nekako) odvoditi u svoj stan, koji je bio prekoputa radnoga stola i s njima raditi ono što i same nisu umjele niti znale, mijenjajući poziciju, kao što mijenjam stavove ili kancelarije… Bio bih donji s tendencijom da moje nezadovoljstvo, dižući se i spuštajući, uvijek kompenziram boljim položajem. U toj igri zadovoljnih i potlačenih često bih, dok sam uzdisao nad svojim mesom (smatrao sam ih lovinom), sjetio se lava, koji svojom rikom nadomješćuje nezadovoljstvo zbog imanja, odnosno, nemanja velikoga… Bio sam lav? Barem sam tako mislio! Istina je potpuno drukčija. Dok gladan lav, tu sam izreku čuo u djetinjstvu, u pustinji riče, šugav pas u selu maslom se sladi! Dakle, bio sam, to vjerujem sada, pas s tendencijom da, kako rika nadolazi, postanem lav. Opet, ako bih i postao lavom, pitao sam se šta učiniti sa šugavim psima što se kote poput mene. Sa mačkama sam uvijek znao. Sa psima slutio?
Nakon prethodnoga iskaza, ne možemo se oteti utisku da ste ga pažljivo pročitali i da je i sâm iskaz sličio jednom policijskom izvještaju koji je, prije trideset godina, bio zaključan u ladicama policijske stanice. Samo rijetki čuvari imali su (ili i danas imaju) tu moć da prodru do podrumskih ladica s tajnama o kojima svi ponešto znaju, a niko ne kazuje… Nekoliko stvari u vezi s ovim iskazom, koji je pažljivo pročitan i onim koji je nečujno zaključan, se nameće i postaju, prije svega, pitanje – ne odgovor. Odgovore slutimo? Prije svega, isti je zavičaj i porijeklo dvaju iskaza; prvi drugome sliči s jednom razlikom – prvi je na nekoliko mjesta postao nevidljiv dok je drugi, i sami slutite, kakav? Prvoga su zapečatili i podmetnuli kao lažan dok drugi, pretendirajući da bude istina, može biti i da je laž. Dakle, nekoliko stvari koje su na prvo oko (dežurni policajac, kada je bilo govora o zaključanom iskazu, upotrijebio je termin na prvo čitanje) vidljive dovode nas u sumnju da bi od svega mogla ispasti jedna priča, opasna za onoga koji priča. Ali, ko priča? I pripovjedač je ostao iznenađen i zatečen svojom pozicijom među živima?! Možda bi trebalo i prestati s ovom pričom koju bismo mogli nekada i nazvati detektivskom s očitim podvalama, barem, kad su emocije u pitanju, ali nemamo na to pravo.
No, ostavimo se policijskoga posla. Pogledajmo, još jednom, čovjeka koji na verandi, otpuhujući dimove, nada se radosti. Bilo bi zgodno, možda ne i povoljno, napomenuti da je vrijeme, tj. sunčeva zraka promijenila položaj u odnosu na priču koja je ispričana i na iskaz, za koji vjerujemo, da je pažljivo pročitan; bolje nego što je onaj koji i danas čeka konačan završetak. No, dok sunce, još uvijek zalazeći, nije otišlo u noć, dužni smo kazati da je ova priča, neki će reći, lažljiva i bijedna, ispričana, ako ne čitava onda onaj dio o lavu, u jednom dahu!
[1] Ova je priča objavljena u knjizi Čovjek koji piše priče (2017). Izdavač je Lijepa riječ Tuzla.
